(Autor: Igor Horvat)
Danas su koncerti velikih svjetskih hard rock i metal bendova u Hrvatskoj sasvim uobičajena pojava. I u nadolazećem razdoblju očekuju nas nastupi etabliranih glazbenih imena poput Scorpionsa, Europe, Brucea Dickinsona, Crimson Gloryja, Moonspella, Davida Ellefsona, Rotting Christa i brojnih drugih izvođača. Međutim, starije generacije metalaca dobro se sjećaju vremena kada je dolazak nekog stranog benda sličnog kalibra predstavljao pravu senzaciju, a upravo je jedan od takvih događaja bila i turneja Atrophyja i Sacred Reicha, koji su u listopadu 1990. godine posjetili Zagreb, uz susjedne Ljubljanu i Beograd.
Za Atrophy je to bilo razdoblje nakon objavljivanja prva dva studijska albuma, Socialized Hate (1988.) i Violent by Nature (1990.), kojima su se svrstali među zanimljivija imena američke thrash metal scene. Bend je osnovan 1986. godine u Tucsonu, u Arizoni, pod imenom Heresy, koje je već sljedeće godine promijenio u Atrophy. Demo Chemical Dependency privukao je pozornost diskografske kuće Roadrunner Records, za koju su potom objavili svoja prva dva albuma. Njihov beskompromisni zvuk, tehnički zahtjevne gitarističke dionice i angažirani tekstovi osigurali su im posebno mjesto među ljubiteljima žanra. Ipak, nakon raspada 1993. godine činilo se da je priča završena. Prošlo je više od dva desetljeća prije nego što se Atrophy ponovno okupio 2015. godine. Nakon turbulentnog razdoblja i razlaza s tadašnjom postavom, Brian Zimmerman odlučio je nastaviti priču s novim članovima.
Povratnički album Asylum, objavljen 2024. godine za Massacre Records, pokazao je da Atrophy nije samo još jedno ime koje se pokušava vratiti na valu nostalgije. Uz prepoznatljiv zvuk i energiju iz svojih najboljih dana, bend je ponudio i dovoljno novih elemenata da opravda nastavak karijere. Sada, više od 36 godina nakon prvog susreta s ovdašnjom publikom, Atrophy se ponovno vraća u Hrvatsku, a 16. studenoga nastupit će u Zagrebu, točnije u klubu Hard Place.
Tim povodom razgovarali smo s osnivačem, pjevačem i glavnim autorom pjesama Brianom Zimmermanom. Prisjetili smo se njegove prve turneje po ovim prostorima, nastupa s Sacred Reichom i neobične priče o Venomu, razgovarali o raspadu i ponovnom okupljanju benda, odnosima s bivšim članovima, albumu Asylum te planovima za budućnost. Naravno, zanimalo nas je i što možemo očekivati od njihova novog zagrebačkog nastupa.
Brian, za početak, moram ti zahvaliti što si pristao na ovaj intervju i što smo sve uspjeli dogovoriti u tako kratkom roku.
Nema na čemu! Drago mi je zbog toga.
Ono što je trenutačno najvažnije jest da se Atrophy uskoro vraća koncertnim aktivnostima. Već sljedeći tjedan, 6. studenoga, nastupate na festivalu Mass Destruction Metal Fest u Atlanti, a samo nekoliko dana poslije počinje i vaša nova europska turneja. Jeste li uzbuđeni zbog svega što vas očekuje i jeste li spremni za novu seriju koncerata?
Iskreno, sve je to pomalo stresno. Imamo novu booking agenticu. Znaš, ranije sam se većinu vremena bavio organizacijom svega, a jedno je vrijeme oko dogovaranja koncerata pomagao i moj bubnjar. Sada surađujemo s booking agencijom, ali čini se da se oni bave samo ugovaranjem koncerata i gotovo ničim drugim. Agentica mi je ovdje ipak pomogla pronaći bend koji će nastupati s nama. Osim toga, potrebno je unaprijed uložiti dosta novca. Ranije, kada sam se time bavio i angažirao nekoga da mi pomogne, ti su troškovi bili pokriveni, a novac bi se poslije vratio. Sada je situacija drukčija.
U redu, ali što se tiče same svirke, jeste li spremni za sve izazove koji su pred vama?
O, da, apsolutno!
Atrophy iza sebe ima tri studijska albuma, pa me zanima kako će izgledati setlista na predstojećim koncertima. Hoćete li se prvenstveno osloniti na klasike iz svoje diskografije ili planirate kombinirati starije pjesme s materijalom s albuma Asylum?
Da, upravo tako. Na setlisti će biti dvije pjesme s novog albuma. No, s godinama sam naučio da većina publike želi čuti stare pjesme, tako da će one, naravno, činiti veći dio setliste.
Među gradovima koje ćete posjetiti tijekom europske turneje nalazi se i Zagreb. To je, naravno, posebno važno za sve nas ovdje u Hrvatskoj, a pretpostavljam da ti ne moram objašnjavati zašto! (smijeh)
Pa, Hrvatska je jedno od novih odredišta za nas. Nikada prije nisam bio u Italiji, Španjolskoj ni Hrvatskoj. Isto vrijedi i za Grčku. Dakle, pred nama je dosta novih mjesta koja ćemo prvi put posjetiti.
Čekaj, moram te ispraviti – tu si ipak malo pogriješio! (smijeh)
Ozbiljno? Zar smo već svirali kod vas?
Jeste! Hrvatska je 1990. godine bila jedna od republika bivše Jugoslavije, a tijekom te turneje Atrophy je održao čak tri koncerta na području tadašnje države. Vjerojatno te zbunilo to što je prošlo toliko vremena i što se zemlja tada zvala drukčije. Budući da je prošlo 36 godina, zanima me sjećaš li se možda nečega s tih nastupa?
Sjećam se dosta toga, zapravo. Pamćenje me još uvijek dobro služi! No, znaš kako to ide – čim stignemo u neki grad, sve mi se odjednom još i dodatno vrati. Pomisliš: „K vragu, pa već sam bio ovdje!” (smijeh) Da, tada je to općenito u Europi bio potpuno drukčiji svijet. Stigli smo tamo upravo u vrijeme kada je 1990. počeo padati Berlinski zid. Točnije, dok smo prolazili tim područjem, još su uklanjali pojedine dijelove zida. Kada smo se ponovno vratili u Njemačku i Berlin, od njega gotovo ništa nije ostalo. Sve je bilo raščišćeno, a preostali su samo rasvjetni stupovi i neki stražarski tornjevi. Za vas je to sigurno bilo vrlo uzbudljivo vrijeme. Sjećam se da je sve bilo prilično ludo.
Što se tiče vašeg tadašnjeg koncerta u Zagrebu, ja sam u to vrijeme imao samo 14 godina, pa mi nije bilo baš jednostavno doći. No, imam prijatelje koji su bili na tom nastupu. Kažu da nije bilo mnogo publike, možda svega nekoliko stotina ljudi. Ipak, svi koji su došli bili su oduševljeni vašim nastupom i smatraju da ste dali baš sve od sebe.
Kao što sam već rekao, za nas je to bilo iznimno uzbudljivo iskustvo jer većina istočnoeuropskih zemalja dotad nije imala priliku vidjeti nešto slično uživo. S naše strane postojala je i određena doza neizvjesnosti jer uopće nismo znali što možemo očekivati. No, bilo je to zaista nevjerojatno razdoblje.
Pokušao sam pronaći što više podataka o tim koncertima, ali gotovo da nema nikakvih tragova na internetu – nema izvještaja, intervjua ni drugih zapisa. Nama je taj zagrebački koncert posebno zanimljiv jer ste bili prvi inozemni thrash metal bend koji je nastupio u Hrvatskoj.
Wow, to je doista sjajno! Tu je još nešto čega se zaista sjećam. Bilo je nevjerojatno. Vidjeti te ljude i njihove reakcije, pomisliti: “Koji je ovo vrag?” Doživjeti sve to uživo, prvi put. Ljudi su jednostavno… Bilo je potpuno ludo. Svirali smo na jednom mjestu, nisam siguran je li to bilo u Čehoslovačkoj ili drugdje u Jugoslaviji, ali bilo je golemo. Bio je to pravi stadion. Imao je ogroman prolaz koji se protezao sredinom prostora. Dok smo radili tonsku probu, počeli su spuštati golemi rasvjetni sklop, postavljen na trokutastu konstrukciju, prema pozornici. Pogledao sam prema publici i pomislio: “J****e, ovo će biti ludo kada budemo svirali!” Kada smo napokon počeli sa svirkom, ispred pozornice su bila dva velika mosh pita, svaki s jedne strane. Inače, mislim da smo bili i jedan od prvih bendova koji su nastupili u Čehoslovačkoj.
Još jedna zanimljivost vezana uz tu turneju: čuo sam da je Gloria Cavalera organizirala cijelu priču te da ste, kako bi turneja bila financijski isplativa, morali pomagati Sacred Reichu u ulozi roadieja.
Dio toga je točan, a dio nije. Pomogli smo financirati tu turneju. Dobili smo prilično dobar predujam za odlazak u Europu, a sa Sacred Reichom dijelili smo autobus na dva kata. Tako smo sudjelovali i u troškovima njegova najma, ali to se podrazumijevalo. Sjećam se da sam pomagao iznositi bubnjeve s pozornice, ali na toj smo turneji imali i vlastite roadieje.
Znaš kako je s informacijama iz tog razdoblja koje danas možeš pronaći na internetu – ima tu svega i svačega! (smijeh)
Oh, da! I većina toga je istinita! (smijeh)
Imaš li možda još neku zanimljivu anegdotu s te turneje koju bi mogao podijeliti s nama?
Apsolutno. Još uvijek imam originalni raspored turneje iz 1990. godine. Poslao nam ga je booking agent. Na samom vrhu bili su navedeni bendovi: Venom, Sacred Reich i Atrophy, no Venom je na toj turneji nastupio samo nekoliko puta. Oni su bili predgrupa nama. Htio sam tu priču ispričati na internetu jer je cijela situacija bila vrlo čudna. Stigli smo na mjesto održavanja koncerta i upoznao sam pjevača. Kako se ono zvao?
U to vrijeme to je bio Demolition Man.
Aha, dobro. Rekao sam: „Čovječe, ovo je sjajno!” Znaš, u srednjoj školi moj bi prijatelj puštao njihove albume. Doslovno sam ih se užasavao, ali s vremenom su mi se počeli sviđati. On mi je rekao: „Da, izgleda da sviramo s vama. Mi smo vam predgrupa.” Pomislio sam: „Što?” A on je odgovorio: „Da, moramo ponovno krenuti od samog dna i postupno se ponovo probijati prema vrhu.” A ja sam pomislio: „Što? To uopće nema smisla!” Ako sada odeš na YouTube, neke njihove pjesme imaju po milijun pregleda. Da, bilo je to zaista nevjerojatno iskustvo.
Atrophy je objavio dva albuma, Socialized Hate i Violent by Nature, koji se danas smatraju klasicima thrash metala. Nakon toga uslijedila je duga pauza, sve do 2015. godine, kada ste ponovno okupili bend, ali samo s dvojicom članova iz izvorne postave – bubnjarom Timom Kellyjem i basistom Jamesom Gulottom. Što je potaknulo to ponovno okupljanje i kako je bilo ponovno stati na pozornicu s njima nakon toliko godina?
Znam točno što se dogodilo. Jedan mladić na Facebooku napravio je stranicu posvećenu Atrophyju. Ja uopće nisam bio prisutan na internetu, i to namjerno. Nisam želio da se ondje pojavljuju moje fotografije niti da me ljudi mogu pronaći. U međuvremenu sam se preselio na novu lokaciju, a netko je objavio moju fotografiju. Tada sam se povremeno bavio nekim stvarima s nekoliko lokalnih glazbenika. Bila je to samo jedna fotografija, ali odmah je krenulo: „O moj Bože, pronašao sam ga! Ovdje je, ondje je…” Taj mi je mladić stalno slao poruke, ali nisam mu odgovarao. Na kraju sam odlučio nazvati Tima Kellyja i pitati ga tko je taj tip i što zapravo želi. Nazvao sam ga i porazgovarali smo. Rekao mi je: „Čovječe, samo ti želim javiti da mi već s novim gitaristom i Jamesom sviramo te pjesme.” Odgovorio sam mu da je to sjajno. Ubrzo nam je ponuđen prvi nastup nakon povratka, na festivalu Maryland Deathfest, gdje smo trebali svirati uz Testament. Naravno da sam želio ponovno nastupiti s njima. Na festivalu su bili i Nuclear Assault, Hirax, The Haunted i još neki veliki bendovi. Moja je prvotna namjera bila odraditi nekoliko koncerata i tu stati. Nisam se želio vraćati u bend, smatrao sam da je sve to pomalo suludo. No, stvari su se jednostavno počele razvijati i ponude za nastupe su pristizale jedna za drugom. Tim i novi gitarist stalno su govorili: „Čovječe, moramo snimiti novi materijal!” A ja sam se pitao kako to uopće misle izvesti. Chris (Lykins, gitarist i osnivač benda, op.a.) je bio jedan od glavnih autora pjesama, kao i ja i James Gulotta. Nažalost, James je imao ozbiljnih zdravstvenih problema i više nije mogao svirati kao nekada. Njegovo zdravstveno stanje s pravom je imalo prednost pred snimanjem novog materijala. Osim toga, Tim je fanovima već najavio da ćemo objaviti nove pjesme. Jedna je stvar kod mene sigurna – nikada ne želim lagati našim fanovima. Zato sam se obvezao da ćemo to i ostvariti. Međutim, meni je bilo važno da nova glazba zvuči kao Atrophy, da sve bude kako treba. Imali smo dvojicu novih gitarista iz Tucsona u Arizoni. Pisali su materijal, ali meni to naprosto nije zvučalo kao Atrophy. Mi smo bili drukčiji od većine bendova. Mislim da bi svatko tko poznaje thrash metal mogao prepoznati naš zvuk i odmah reći: „Znam tko je ovo!” Uglavnom, tako se sve dogodilo.
Koliko je meni poznato, nakon toga su se stvari još malo zakomplicirale, a onda je uslijedila i pandemija COVID-19, nakon čega smo zapravo dobili dva Atrophyja.
Da, odmah ću ti razjasniti i tu situaciju. Zamolio sam ih da odu u studio i naprave najbolje što mogu. Namjeravao sam potom raditi na pjesmama putem interneta, kao što to danas radi većina bendova, tako da mi šalju snimke bubnjeva, gitara i svega ostalog. No, s tim su imali dosta problema jer im je ta tehnologija bila potpuno nova. Nikada prije nismo snimali na takav način. Poslali su mi nekoliko snimaka, a jedna je zvučala stvarno odlično. Jako mi se svidjela, pa sam snimio vokale i objavili smo je na internetu. Radi se o pjesmi Riptide. Ali želio sam više od toga. Htio sam objaviti album, to mi je bilo jako važno, ili barem snimiti dobar EP, no od toga na kraju nije bilo ništa. Onda je izbila pandemija COVID-19, a kao što znaš, tada smo bili na europskoj turneji. Već smo bili pripremili promotivne artikle i odradili 8 od ukupno 21 nastupa turneje, ako se dobro sjećam. Bilo je poražavajuće, kao da te netko udario ravno u trbuh. Vratili smo se kući, a naš je predsjednik najavio zatvaranje granica. Odletjeli smo natrag, a ja sam tada boravio u Tucsonu s ostalim članovima benda. Već sljedećeg dana najavljeno je zatvaranje i tamošnjih granica, pa sam se morao vratiti svojoj kući. Proces pisanja pjesama počeo se odvijati u potpuno pogrešnom smjeru, a isto se dogodilo i sa zvukom benda. Osim toga, nije bilo koncerata. Rekao sam Timu: „Gledaj, čovječe, mislim da smo učinili sve što smo mogli kako bismo pokušali ponovno pokrenuti ovu priču.” Složili smo se, odnosno barem sam ja izravno razgovarao s njim o tome, da može nastaviti stvarati glazbu i koristiti pjesme kako god želi ako to bude htio. S tim nisam imao problema. Ali jasno sam mu dao do znanja da ne smiju koristiti ime ni logo benda. Rekao sam mu: „Vi niste Atrophy. Ne zvučite kao Atrophy.” Mislio sam da smo se oko toga dogovorili. Prošlo je otprilike devet tjedana, a onda mi je jedan prijatelj iz Arizone poslao letak na kojem je pisalo da nastupaju kao Atrophy, s novim pjevačem. Nazvao sam Tima i upitao ga: „Što je, dovraga, ovo? Što to radite?” U međuvremenu sam već počeo pisati nove pjesme s Markom Coglanom, novim gitaristom. S Timom Kellyjem, bubnjarom, opširno sam razgovarao o tome da ne smiju koristiti ime benda i dogovorili smo se oko toga. Zato sam bio izvan sebe od bijesa kada se pojavio taj letak. Tim mi je rekao da to nije istina i da se ne događa ništa slično. U tom trenutku mi je lagao. Osim toga, zadržali su sav merch koji smo prethodno dali izraditi, a meni nije pripao nijedan komad, iako sam dio toga platio. Time su definitivno prekinute sve preostale veze između nas. Bilo je to potpuno ludo razdoblje. Pandemija je bila u punom jeku, a komunikacija među njima bila je u najmanju ruku loša. Svoj novi materijal poslao sam prijatelju Kragenu Lumu iz Heathena, a on mi je rekao: „Čovječe, ovo je j****o odlično!” Pitao me može li ga proslijediti nekolicini diskografskih kuća, a ja sam odgovorio: „Pa, pretpostavljam da možeš.” Ponude su stigle odmah, a budući da su Tim i ekipa u tom trenutku već nastupali kao Scars of Atrophy, rekao sam: „Ma, j****a, idemo u to!” Oprosti na izrazu. Diskografskoj kući bilo je jako važno da u projekt bude uključeno što više originalnih članova, ali to nije bio strogi uvjet. Zato sam nazvao Tima i rekao mu: „Hej, čovječe, imamo interes diskografske kuće. Jesi li zainteresiran?” Odlučio je odustati i rekao da nije. Dao sam mu svaku priliku da se vrati u bend. Jednostavno nam je nedostajala ona posebna kemija koja nastaje kada gitarist i pjevač govore istim glazbenim jezikom. Upravo se tada događa čarolija. Kada toga nema, gitarist samostalno piše pjesme, a zatim ih predstavlja pjevaču. Što se njihove glazbe tiče, tražio sam samo nekoliko izmjena u jednom dijelu refrena. Ništa veliko, tek toliko da pjesma zvuči kako treba. Imali smo vrlo neobičnu ritmiku, bili smo iznimno brzi i tehnički potkovani, pa je jednostavno bilo riječ o tome da nismo bili na istoj valnoj duljini. Tako smo Mark i ja potpisali ugovor s diskografskom kućom i prilično brzo završili album, mislim da nam je za to trebalo oko šest mjeseci. I time je priča bila zaključena.
Album Asylum objavljen je 2024. godine za Massacre Records, a već si ranije istaknuo koliko je Mark Coglan zaslužan za njegov zvuk. S druge strane, kada si govorio o materijalu koji si ranije radio s Timom, spomenuo si da ti nije zvučao kao pravi Atrophy. Ovdje to definitivno nije slučaj, iako su svi članovi benda, osim tebe, novi.
Hvala ti što si to rekao jer je upravo to bilo presudno. Vidiš kako se mnogi bendovi pokušavaju vratiti na scenu, uključujući i legendarne bendove s bogatom poviješću. Poslušaš njihov novi materijal i pomisliš: „O moj Bože, pa ovo uopće ne zvuči kao ono čega se sjećam!” Zato je to jako važno. Mislim da je cjelokupan zvuk benda presudan. Znam koliko su metalci izbirljivi i koliko dobro znaju što žele slušati. Zato ti još jednom zahvaljujem na tome.
Nema na čemu. Prošlo je već gotovo dvije godine od objavljivanja albuma Asylum, pa me zanima kakvi su tvoji dojmovi danas, s vremenskim odmakom. Kako su album prihvatili mediji i publika, a jesi li zadovoljan i njegovim komercijalnim uspjehom?
Iskreno, nisam znao što mogu očekivati, ponajprije zbog svega o čemu smo upravo razgovarali. Mark jako voli göteborški metal, a i meni se sviđa tehnička strana takvog gitarističkog pristupa, pa smo pokušali unijeti neke od tih elemenata u glazbu. Željeli smo malo unaprijediti naš zvuk i pokazati određeni glazbeni razvoj, umjesto da jednostavno ponavljamo ono što smo svirali prije tridesetak godina. Album smo objavili za drugu diskografsku kuću, koja funkcionira drukčije. Jesam li zadovoljan? Izdavač je odlučio objaviti ograničene naklade svega što smo pripremili. Razgovarao sam s vlasnikom i objasnio mi je da nisu tiskali velike količine jer nisu znali što mogu očekivati. Međutim, sve se brzo rasprodalo. Bio sam šokiran i odmah sam se pitao kada stiže nova naklada, ali do toga nije došlo. Najčešće mi se javljaju fanovi koji se žale da ne mogu pronaći album, što je zaista šteta. CD-i koje uspiju pronaći prodaju se po 64 američka dolara, što je nevjerojatno puno. Vidio sam čak i da se izdanje na crvenom vinilu prodaje za 120 dolara. To je zaista apsurdno. Bilo bi lijepo kada bi ga svi mogli nabaviti, ali razumijem i diskografsku kuću – ne žele proizvesti velike količine koje bi im na kraju ostale neprodane. Što se tiče ukupnih recenzija, bio sam oduševljen. Mislim da su sve recenzije koje smo dobili bile zaista izvrsne.
Da, slažem se s tobom jer sam i sam provjerio neke od tih recenzija, a razgovarao sam, naravno, i s dosta ljudi koje poznajem. Svi smo jako sretni što ste se vratili. Osim toga, album zaista zvuči kao Atrophy i ne ostavlja dojam da je riječ o bendu koji pokušava iskoristiti reputaciju i ime koje je stekao u prošlosti. Naravno, kao što smo već naglasili, objavili ste samo dva albuma, 1988. i 1990. godine, ali oni su tada ostavili velik trag. Mislim, postali su pravi thrash metal klasici drugog vala, nazovimo ga tako. Kako danas gledaš na ta dva albuma?
Razgovarao sam s ostalim članovima benda o tome, a Tim je to najbolje sažeo. Rekao je: „Ne znam kako ti, ali mislim da je ovo vjerojatno najvažnija stvar koju si ikada napravio u životu.” Kada sam napustio bend, nikada se nisam osvrtao. Nastavio sam živjeti svoj život. Nisam se vraćao tome niti ponovno preslušavao našu glazbu. Onda se pojavio internet i ljudi su počeli dijeliti glazbu na YouTubeu i drugim platformama. Nisam imao pojma što se događa sve dok mi kći nije utrčala u sobu i rekla: „O moj Bože, tata, posvuda si na internetu!” A ja sam je pitao: „Što? Što sam napravio?” Pokazala mi je o čemu govori, a ja sam samo uzviknuo: „Holy shit!” Nisam imao pojma da ljudi još uvijek slušaju našu glazbu ili da ih takva vrsta glazbe uopće još zanima. Tako da, ne znam… Sve je to prilično bizarno! (smijeh) Zaista bizarno. Znaš, razlikovali smo se od bendova iz Bay Area, ali mislim da smo s druge strane zvučali prilično slično njima. Da, s obzirom na to da smo bili bend iz Tucsona u Arizoni, mislim da smo napravili jako dobar posao.
Roadrunner Records tada je bila jedna od najvažnijih diskografskih kuća u metal žanru i gotovo sve što su objavili postalo je vrlo zapaženo. Ispravi me ako griješim, ali nikada nisam naišao ni na jedan službeni videospot Atrophyja s prva dva albuma. Kako je to moguće?
Moguće je zato što Roadrunner nije ulagao u svoje bendove na taj način. Moraš imati na umu… Drago mi je što si to spomenuo jer su nas mnogi pitali zašto nismo postali veći i zašto se nije dogodilo ovo ili ono. Kao prvo, nismo dugo ostali zajedno. Ali najvažnija stvar bili su videospotovi. Svaki tinejdžer nekoć bi ostajao budan do kasno čekajući Headbangers Ball na MTV-ju, a bendovi čiji su se spotovi ondje prikazivali doslovno bi eksplodirali. To im je omogućilo da njihovu glazbu čuje cijeli svijet i da publika upozna nove bendove. Roadrunner je u tom pogledu bio vrlo… Ne želim reći škrt jer nisu bili takvi. Imali smo zaista dobru podršku s njihove strane. Ali jednostavno nisu, pretpostavljam, vjerovali u tu priču s MTV-jem. Vrlo je malo bendova dobilo takvu priliku. Mislim da si prvo morao prodati barem 50.000 albuma da bi ti uopće ponudili takvu vrstu financijske podrške. Zato je ovo što si spomenuo zapravo prilično neobično. Ako pogledaš unatrag, imam snimku jednog našeg nastupa u Europi i zvuči nevjerojatno! (smijeh) To je bio jedan od rijetkih koncerata koji su snimljeni. Snimili smo i prilog za Hard ‘N Heavy Volume 11, koji možeš pronaći na internetu. Ali, znaš, snimateljima nije bilo dopušteno ulaziti u koncertne dvorane, što je bio glavni problem, pa je bilo vrlo teško unijeti videokameru na takva mjesta. Ali da, sve je to prilično sjajno.
Još jedan vrlo važan aspekt Atrophyja oduvijek su bili vaši tekstovi. Thrash metal često se bavio društvenim i političkim pitanjima, a takve su teme bile važne i u vašim tekstovima. S obzirom na ono što se danas događa u svijetu, misliš li da su oni i dalje jednako relevantni?
Oh, moj Bože, da! Zato sam na novom albumu napisao pjesmu Seeds of Sorrow. Nevjerojatno je kako su tekstovi s albuma Violent by Nature i danas aktualni. Sjećam se, jednom sam s prijateljem prolazio kroz Walmart i zastao kod vitrine s oružjem. Pomislio sam: “Čekaj, pa oni u Walmartu prodaju vojno oružje?” A onda počneš slušati vijesti o svim tim pucnjavama. Znaš, ako želiš ubijati ljude, želiš imati puno streljiva i taktičko oružje. Ono je upravo za to i napravljeno. Apsolutno, upravo tome služi. I kada ljudi krenu ubijati, kada čuješ za sve te pucnjave… Da, mislim da su ti tekstovi danas aktualniji nego ikada prije. To je prilično nevjerojatno. Gotovo kao da su predvidjeli budućnost.
Razgovarali smo dosta o vašoj povijesti, a jedno mi je razdoblje posebno zanimljivo. Atrophy se raspao 1993. godine. Znamo da je Chris Lykins, gitarist i jedan od suosnivača benda, otišao neposredno prije toga. Istodobno se mijenjala i cijela glazbena industrija. Grunge je preuzeo primat i činilo se da metal polako odumire, iako su neki thrash metal bendovi postali mnogo veći nego što je itko mogao zamisliti. S obzirom na te dvije okolnosti, Chrisov odlazak i promjene na glazbenoj sceni, što misliš, bi li Atrophy nastavio s radom da se dogodila samo jedna od njih?
Da, možda. Ponekad je neobičan osjećaj kad se osvrneš unatrag. No jedan od glavnih razloga zbog kojih sam odustao bio je Chrisov odlazak. On je bio moj autorski partner. James je također pisao, a onda bismo zajedno razrađivali pjesme i davali im završni oblik, znaš? Imali smo neku svoju formulu. Zato mi je njegov odlazak, odnosno gubitak autorskog partnera, jako teško pao. Drugi razlog, i ono zbog čega sam na kraju odustao, bio je taj što sam kod kuće imao malo dijete, a bio sam i oženjen. Ranije si me pitao zašto je sada bio pravi trenutak za povratak. Zato što je moja kći dovoljno odrasla da se može sama brinuti o sebi. Pomislio sam: ako ću se već ponovno upustiti u sve to, onda je najbolje da pokušam još jednom. Evo moje teorije, u koju i danas vjerujem: da smo malo usporili neke pjesme i učinili ih pristupačnijima slušateljima u to vrijeme, mogli smo opstati. Ali, znaš, bili smo toliko brzi, drukčiji i tehnički zahtjevni. Mislim da se moraš mijenjati i razvijati u skladu s vremenom. A to što nas je diskografska kuća izbacila iz svojih planova bilo je veliko razočaranje. Roadrunner Records je jednostavno gotovo preko noći otpisao približno 85 posto izvođača koje je tada zastupao, pa tako i nas.
Možda je tako i bolje nego da su vas tada prisiljavali da se mijenjate i pretvorite u neki alternativni rock ili nu metal bend! (smijeh)
Apsolutno!
Inače, Chris Lykins je, uz tebe, bio najvažniji član benda na ta dva Roadrunner albuma. Njegova mi je priča posebno fascinantna. Čovjek je bio fantastičan gitarist u popularnom bendu, a ako se ne varam, kasnije je još i diplomirao na prestižnom Yaleu?
Da. U to sam vrijeme studirao elektrotehniku. Chris je studirao medicinu na sveučilištu. Naš prvi bubnjar studirao je pravo i mogao je svirati s nama samo tijekom ljeta. Ili zime… Ma, tijekom ljeta, svejedno! (smijeh) Uglavnom, s njim smo svirali dvije godine. Chris mi je još u vrijeme kada smo potpisali ugovor s diskografskom kućom rekao da se bendu može posvetiti samo određeno vrijeme. Naime, učio je za MCAT, prijemni ispit za studij medicine. Taj se ispit, kako mi je objasnio, mijenja svake četiri godine. Rekao je da će, ako se ne probijemo u roku od četiri godine, nastaviti svoj put prema liječničkoj karijeri. Bio je vrlo jasan po tom pitanju. Zapravo, tijekom turneje 1990. morali smo ga ostaviti u Parizu. Doslovno je sišao s našeg tour autobusa, a mi smo se vratili po njega sljedećeg dana jer je otišao u Pariz polagati taj ispit. Chris je bio nevjerojatno pametan. Zaista nevjerojatno pametan. I položio je ispit s odličnim uspjehom. Kada je dobio rezultate, objavio nam je da napušta bend. Znaš, to je zapravo bio blagoslov. S njim je ponekad bilo teško raditi, ali istodobno i pravo zadovoljstvo surađivati. Ja sam osoba koja voli razmišljati i analizirati stvari, pa je ta povezanost na takvoj intelektualnoj razini, posebno u glazbenom smislu, bila zaista sjajna.
Koliko sam uspio pročitati, Chris je nakon odlaska iz benda uspješno izgradio liječničku karijeru i danas ima vlastitu ordinaciju u Phoenixu, specijaliziranu za otorinolaringologiju. Pretpostavljam da ste i dalje u kontaktu?
Ne. Ludo je to. Unutar benda postojale su vrlo duboke napetosti, i to još od devedesetih. Kako smo postajali sve veći, Chris je imao vrlo snažnu osobnost i možda je ponekad previše posezao za ovlastima. Primjerice, bili smo u studiju, a ja sam pisao pjesmu Preacher, Preacher. Doslovno sam je stvarao ondje, u studiju, bez prethodnih proba ili bilo čega sličnog. Napisao sam stih: „He’s not afraid to lie”, a onda je Chris samo dodao: „Greed is the reason why”. Pomislio sam: „Aha, dobro.” I onda je album izašao, a njegovo ime bilo je navedeno među autorima tekstova. Takve su se stvari događale. Zbog toga smo se žestoko posvađali. Tim Kelly također je želio da njegovo ime bude navedeno na svakoj pjesmi. Po meni bi najlogičnije bilo jednostavno navesti da je sve pjesme napisao i producirao Atrophy. Nije važno sviraš li bas ili bubnjeve. Svi smo uložili mnogo vremena i truda. Nije važno je li neki riff nastao zahvaljujući Chrisu, meni ili Jamesu. Sve počinje od riffa. Te su napetosti uvijek nekako bile prisutne. Da, bilo je to prilično čudno razdoblje. Kada smo se ponovno okupili, Chris je već bio razgovarao s ostalima i pozvali su ga da se vrati u bend. Ali rekao je: „Nema šanse, čovječe! Ne bih više mogao svirati takvu glazbu ni da pokušam.” Sada svira bas i morao bi ponovno vježbati. Sjećam se da sam mu se javio, ali nije odgovorio na moj e-mail. Poslao sam mu i zahtjev za prijateljstvo, ali ga je odbio. Pretpostavljam da još uvijek postoje neke napetosti, što mi nije jasno. Sve što se dogodilo prije 30 godina trebalo bi biti davno zaboravljeno. To je prošlost, iza nas je. Nije me briga za to. Zajedno smo proživjeli jedno nevjerojatno razdoblje u povijesti. Posjetili smo toliko prekrasnih mjesta i imali priliku raditi ono što smo radili. Nemam nikakvih zamjerki prema njima. Volim te dečke, zaista. Nemam nikakvih loših osjećaja prema njima.
Iskreno, baš sam očekivao da ćeš odgovoriti kako je samo pitanje vremena kada će se Chris ponovno pojaviti s vama na pozornici kao gost, tako da si me ovime prilično iznenadio.
Iskreno, to bi bilo sjajno. Volio bih da se to dogodi. Zaista bih to jako volio.
Za kraj ove priče o prošlosti, imam još jedno općenito pitanje. Sada kada iza sebe imaš tri Atrophyjeva albuma, uključujući i ovaj novi, postoji li neka pjesma na koju si posebno ponosan? Ona za koju možeš reći da je najbolja pjesma koju si napisao u životu?
Izuzetno sam ponosan na pjesmu Socialized Hate. To je sjajna pjesma. Isto vrijedi i za Violent by Nature. Obje su nevjerojatne. Killing Machine vjerojatno je jedna od mojih najdražih pjesama koje smo snimili. Volim i Product of the Past. Taj prvi album, čovječe… Osoba koja je pokrenula našu Facebook stranicu predložila je da odsviramo cijeli album uživo. Moj gitarist Mark Coglan odmah je rekao: „Ne, ne želim to. Snimamo novu glazbu. Zašto bismo to radili?” Možda ćemo to napraviti u budućnosti, kada objavimo još nekoliko albuma ili nešto slično. Ta je osoba baš inzistirala da odsviramo cijeli album od početka do kraja. A ja sam joj rekao: „Čovječe, mislim da nikada nismo uživo odsvirali Best Defense.” Ne znam… Moram priznati da je to u cjelini prilično dobar album.
Ako mene pitaš, Violent by Nature jednako je kvalitetan album, ali ga uz to krasi i još bolja produkcija.
Malo ću to detaljnije objasniti. Zanimljivo je to što smo koristili istog producenta i snimali u istim studijima. Monte Conner bio je voditelj Roadrunner Recordsa za američko tržište. Razgovarao sam s njim prije pet ili šest godina i rekao mi je, citiram: „To je bio vrhunac karijere Billa Metoyera.” Govorio je o albumu Violent by Nature. Rekao je da je produkcija tog albuma uistinu nevjerojatna. Ne znam, oduvijek mi se sviđalo ono što smo mi radili. A onda čuješ Cowboys from Hell (poznati klasik benda Pantera iz 1990, op.a.) i pomisliš: „Što? Kako to zvuči tako nevjerojatno?” A između ta dva albuma prošlo je tako malo vremena. Mnogo toga ovisi o samim glazbenicima u bendu. Nedavno sam dobio priliku surađivati s Randyjem Burnsom. On je bio moj drugi izbor za miksanje albuma. Razgovarao sam s njim i rekao mu: „Znaš, već mi je sama činjenica da mogu razgovarati s tobom velika čast.” On je vrlo, vrlo smiren čovjek. Pitao sam ga kako je uspio postići onakav zvuk na Peace Sells (Peace Sells… but Who’s Buying?, album benda Megadeth iz 1986, op.a.), a on mi je odgovorio da to nije bila njegova zasluga, nego zasluga Megadetha. Rekao je: „Ja sam samo postavio mikrofone i pritisnuo tipku za snimanje. Ti dečki bili su u vrhunskoj formi, puni energije i inspiracije, a uz to i iznimno uigrani.” To mi je zaista ostalo u glavi. Kada smo tada ulazili u studio, kao što sam već rekao, tekstove sam pisao na licu mjesta, tijekom snimanja. Nisam prethodno ništa uvježbavao, baš sve sam imao u glavi. Naš demo zvučao je prilično slično onome što se na kraju našlo na albumu. Pobrinuli smo se da sve bude potpuno uvježbano i spremno jer je snimanje bilo iznimno skupo. Samo najam studija za snimanje bubnjeva, vokala ili bilo čega drugog stajao je tisuću dolara dnevno. Zato imaš otprilike tjedan dana, prijatelju, i bolje ti je da sve dobro uvježbaš! (smijeh) I to vrijedi za baš sve. Imali smo veći budžet od toga, no takva je tada bila situacija.
Kakvi su planovi za budućnost Atrophyja? Koliko sam pročitao, imate i neke starije pjesme koje nisu završile na albumu Asylum. Uz to, tu su sigurno neke nove ideje i inspiracije. Možemo li očekivati još jedan album u dogledno vrijeme?
Već je napisan. Samo se moram napokon natjerati da odem u svoj kućni studio i dovršim ga. Mark, međutim, ima nepresušan izvor ideja i vrlo brzo piše. Odlično funkcioniramo zajedno. Ako želim da se neki dio promijeni, ili ako mi se, primjerice, ne sviđa neki prijelaz ili breakdown, razgovaramo o tome, zajedno pronađemo rješenje i doradimo ga. Taj je album vjerojatno bio napisan već osam mjeseci nakon što je Asylum objavljen. Rekao sam mu: „Čovječe, moram malo predahnuti. Već sam neko vrijeme u svemu tome.” Zapravo, želim se nakratko vratiti na nešto o čemu smo ranije razgovarali, a tiče se glazbe koju su stvarali Tim i stara postava Atrophyja. Kada su mi rekli da namjeravaju snimiti album, prošlo je godinu i pol prije nego što sam uopće čuo bilo što od njih. Slao sam im gitarističke riffove, ali stalno sam dobivao isti odgovor: „Nismo ih dobili.” Predložio sam da svi koristimo Dropbox kako bismo imali sve materijale na jednom mjestu. Međutim, naišao sam na otpor. Moj bubnjar rekao je: „Ne, ne, ja koristim nešto od Googlea ili Microsofta.” A ja sam mu odgovorio: „Znam, ali hajdemo sve staviti na jedno mjesto.” Dakle, stalno su se događali takvi nesporazumi oko najbanalnijih stvari. Samo sam htio malo bolje objasniti zašto nam suradnja uistinu nije najbolje funkcionirala. Želim još malo govoriti i o Marku Coglanu. Kada sam ga čuo kako svira, ostao sam zapanjen. Svirao sam s mnogo gitarista, ali nikada nisam čuo nekoga tko ima takvu staccato tehniku sviranja kakvu je nekoć imao i Chris. Pomislio sam: „J****e, to je to!” Mark je nevjerojatan ritam-gitarist. Svira toliko precizno i savršeno je uigran. Jednostavno sam osjetio da je to pravi izbor.
Dobro, možeš li nam barem okvirno otkriti kada bi trebao biti objavljen, te što možemo očekivati od njega u glazbenom smislu? Hoće li to biti logičan nastavak albuma Asylum?
Brz je, čovječe! Imamo nekoliko pjesama zbog kojih ćeš jednostavno pomisliti: „J****e, ovo je nevjerojatno!” Vjerojatno će album biti nešto bliži zvuku albuma Socialized Hate, ali, znaš, zvučat će kao moderni Atrophy. Naravno, ovo su samo moje procjene. Moram se vratiti iz Europe, otići u studio i dovršiti album, dakle bit će to vjerojatno negdje u ožujku sljedeće godine. Nadam se, zaista se nadam. Još moramo malo doraditi jednu pjesmu u glazbenom smislu, ali, kao što sam rekao, Mark stalno piše nove stvari. Ne moram se brinuti oko materijala. To mu jednostavno ide od ruke.
Nastavljate li suradnju s Massacre Recordsom?
Da, imamo ugovor za još tri albuma s njima. Ali razgovarat ću s ljudima iz izdavačke kuće i zamoliti ih da se pobrinu za veću nakladu CD edicija. S druge strane, ljudi žele i vinile u boji i takva kolekcionarska izdanja. Čovječe, ja čak nemam ni crvenu verziju albuma Asylum. Upravo sam nju želio imati, ali je nikada nisam dobio. Poslali su mi četiri ili pet… Zapravo, pet običnih primjeraka na vinilu, bez tekstova pjesama i unutarnjeg omota. Dobio sam samo bijeli omot. Samo su mi to poslali i nikada nisam dobio ništa drugo. A jedan od glavnih razloga zbog kojih sam potpisao ugovor s njima bio je taj što su preuzeli i prethodna dva albuma te ih namjeravali ponovno objaviti na CD-u i vinilu. U današnje vrijeme to je najbolje čemu se možeš nadati.
Briane, to bi bilo sve za ovaj put. Veselim se našem susretu u Zagrebu 16. studenoga, gdje ćeš ponovno sresti i neke stare prijatelje. Za kraj, volio bih ti dati priliku da se obratiš svojim obožavateljima. Imaš li neku posebnu poruku za njih, posebno za one koji su vas gledali uživo prije 36 godina i sada vas ponovno imaju priliku vidjeti?
Mogu vam samo zahvaliti. Hvala vam na svemu! Bez vas ne bismo bili ništa. Usput smo stekli mnogo novih obožavatelja. Ali, kada vidiš ljude koji su sada već u godinama i dolaze na naše koncerte pa ti kažu: „Čovječe, gledao sam vas uživo kada sam imao 16 godina”, shvatiš koliko je nevjerojatno kada netko postane tvoj obožavatelj i ostane uz tebe toliko dugo. To je zaista nevjerojatno. A onda imaš i ljude koji ti kažu da im je tvoja glazba promijenila život. Moram ti ispričati jednu kratku priču. Bili smo u Peruu i organizator mi je rekao: „Čovječe, moraš upoznati ovu djevojku, moraš je upoznati.” Upoznao sam je i rekla mi je da smo joj spasili život. Pomislio sam: „Što? Kako je to uopće moguće?” Bila je mlada, možda u ranim dvadesetima. Rekla mi je da je izgubila svaku volju za životom, a onda je čula našu stvar Puppies and Friends, pročitala tekstove pjesama i sve ostalo. Rekla je da joj je naša glazba jednostavno ulila toliko nade u život. Ne znam, već i sama pomisao na to da netko tako nešto kaže zaista je nevjerojatna. Zato, veliko hvala svima. I tebi osobno hvala na ovom intervjuu!
ATROPHY 2026:
Brian Zimmerman – vokal
Mark Coglan – gitara
Nathan Montalvo – gitara
Josh Gibbs – bas
Kris Kerby – bubnjevi
ATROPHY DISKOGRAFIJA:
Chemical Dependency (demo, 1987)
Socialized Hate (1988)
Violent by Nature (1990)
Asylum (2024)
ATROPHY ONLINE:
https://www.facebook.com/atrophyofficial
https://www.instagram.com/atrophythrash
FOTO: Alex Solca, Laurie Griffen, Oscar Castillo
