Kultura bi trebala biti prostor dostupan svima, mjesto susreta, stvaranja, učenja i sudjelovanja, bez prepreka i isključivanja. Ipak, stvarnost je često drukčija, a put prema inkluzivnijim kulturnim praksama još uvijek zahtijeva puno rada, znanja i spremnosti na promjene.
Iz želje da kultura postane dostupnija svima nastala je udruga Kultura svima svugdje, koja kroz svoje aktivnosti potiče inkluziju u kulturi i mladima daje priliku da aktivno sudjeluju u stvaranju promjena. Posebno mjesto u tom procesu zauzima Inkluzivno kulturno vijeće mladih Kultura svima, koje okuplja mlade zainteresirane za kulturu, inkluziju i društvo u kojem različitost nije prepreka, nego vrijednost.
O počecima projekta, iskustvima prvog saziva Vijeća, novim generacijama mladih i viziji kulture u kojoj inkluzija više neće biti iznimka, nego sasvim uobičajena praksa, razgovarali smo s Majom Ogrizović, jednom od pokretačica ove priče.
Za početak, vratimo se na sam nastanak projekta Kultura svima svugdje. Iza njega danas stoji puno iskustva, rada i konkretnih aktivnosti, ali kako je sve zapravo počelo? Što je bio trenutak ili potreba iz koje je nastala ideja da se mladima otvori prostor za aktivno sudjelovanje u kulturi, a potom i pokrene Inkluzivno kulturno vijeće mladih?
Kultura svima svugdje kao udruga nastala je u rujnu 2024. nakon 2 gotovo istoimena projekta (zvali su se Kultura svima) udruge Filmaktiv kroz koju djelujem od 2016. Jedan od ta 2 projekta Kultura svima, onaj prvi, Erasmus+ projekt, okupio je to legendarno prvo inkluzivno kulturno vijeće mladih Kultura svima, njih 23 od kojih je dio pokrenuo i udrugu po završetku projekta. Anamarija, Edin, Emina, Enola, Irena, Iskra, Larisa, Tea, Tina, Tino i ja smo pokrenuli KSS, a KSS danas čine i Ivan i Borna.
S pokojnom kolegicom Sanjom Kapidžić sam pisala projekt, imala sam želju nadograditi Film svima koji od 2016. snažno inkluzivira kulturne prakse, prvenstveno audiovizualne i osjećala sam da je važno prenositi ne samo znanja nego i entuzijazam. Nekako pokušati ljude zaljubiti u inkluziju i inkluzivne kulturne prakse. I taj prvi pokušaj je urodio plodom, Mirela Pašić nam je dala ruku u pisanju, prva prijava i prvo odobravanje. Baš neki sretan niz. I za nagradu, stiglo je tih predivnih 23 mladih ljudi koji su analizirali inkluzivnost prostora i sadržaja u kulturi te razgovarali s donositeljima odluka. I pokrenulo tolike lavine da još uvijek skupljamo pozitivne rezultate. A mladi danas su toliko divni da sam presretna što je ova skupina odlučila uložiti svoje vrijeme i stvarati prilike za druge i Druge.
Kultura bi trebala biti prostor dostupan različitim ljudima, no u praksi postoje različite prepreke zbog kojih se ne mogu svi jednako uključiti u kulturne sadržaje i aktivnosti. Što za vas znači inkluzivirati kulturu i kako se to konkretno može napraviti u praksi?
Inkluzivna kultura bi zapravo trebala biti norma, a ovo što mi radimo — potpuno bespotrebno. Ali tu smo gdje smo i spremno smo zavrnuli rukave da dođemo to te društvene norme čim prije i čim lakše.
Inkluziviranje kulture znači stvarati jednake prilike za konzumiranje kulture, ali i za participaciju, za stvaranje kulture. U našem kontekstu bi to bilo da tipa kino ima redovite inkluzivne projekcije, bez posebnog razloga. Da su te projekcije recimo utorcima i subotama, filmovi dostupni gluhim i nagluhim te slijepim i slabovidnim osobama, a cijena ulaznice manja od standardne. Da postoje titlovi i za naše nove sugrađane i da sve svi osjećaju pozvanima. Da svi mogu doći, da postoje rampe i inkluzivni wc-i. Evo, to bi bio početak. I ne ciljam posebno na kino nego mi je to okruženje najdraže i najlakše za demonstraciju. Sve to isto vrijedi i za izložbe, predstave, koncerte — ma za sve.
Da inkluzija nije ništa posebno, već nešto svakodnevno. I da smo svi i sve uključeni.e
Prvi saziv Inkluzivnog kulturnog vijeća mladih Kultura svima djelovao je godinu i pol, a mladi koji su sudjelovali u njemu prošli su kroz različite edukacije i radili s kulturnim institucijama i nezavisnom scenom. Što ste kroz taj prvi saziv naučili i što vam je bilo najveće iznenađenje?
Zvučat će patetično, ali taj savez su činili takvi divni ljudi koji su učili, ali i dijelili naučeno. Ti ljudi sada grade Kulturu svima svugdje, ali i niz drugih udruga, institucija, različitih drugih okruženja. Oni su ti koji mijenjaju. A oni su i ti koji sada vode novi, drugi saziv. To je jedna od najljepših stvari koje čovjek može doživjeti — da si nešto prenesla na nekoga drugoga tko to dalje nosi i nadograđuje.
Najveće iznenađenje mi je možda bilo koliko interesa ima i koliko je ljudi spremno inkluzivirati, samo se ne osjeća spremno zbog nedostatka znanja i vremena. I kad smo tome doskočili kroz Filmaktivov projekt Kultura svima (Impact4Values) i osigurali lokalno dostupna znanja, sve se samo pokrenulo dalje.
Drugi saziv vijeća započeo je krajem rujna. Što ste pripremili za mlade koji će se uključiti i što će oni konkretno raditi i učiti tijekom projekta?
Drugi saziv vijeća je pokrenut, mladi pod vodstvom Tine, Emine i Larise uz pomoć i podršku svih nas i nama nezaobilazne Mirele uče kako inkluzivirati i kako odgovoriti na potrebe mladih. Sjajna grupa je okupljena, a vrata vijeća su otvorena svim mladim osobama zainteresiranim za inkluziju, kulturu i inkluzivne kulturne prakse. Kako kroz ovaj projekt, tako i kroz sve ostale aktivnosti.
Ako je cilj projekta mladima dati priliku da ne samo uče o kulturi i inkluziji, nego da ih stvarno primjenjuju u praksi, što biste voljeli da ti mladi na kraju projekta znaju, mogu ili usude se napraviti, a danas možda još ne mogu?
Voljela bi da zadrže kritičko razmišljanje, da preispituju, da su hrabre, znatiželjne i — uporne. A zapravo bi voljela da uopće ne trebaju raditi to što ćemo raditi, voljela bi da je kultura dostupna baš svima, a da mi uživamo o kulturi dostupnoj baš baš svima.
A onda pak ne bi bilo ni ovog intervjua
