(Autor: Igor Horvat)
Nakon tromjesečne ljetne pauze od koncerata, Purgatory u suradnji s Devotion Bookingom vraća nas pred pozornice novom poslasticom za ljubitelje heavy metala. Naime, 4. rujna u zagrebačkom Hard Placeu po prvi ćemo put u povijesti Hrvatske imati priliku uživo gledati legendarni Raven, jedan od ključnih bendova britanske heavy metal scene i jedan od pionira zvuka koji će nekoliko godina kasnije prerasti u speed i thrash metal.
Osnovan još 1974. godine, Raven je tijekom ranih 80-ih ostavio dubok trag na metal sceni. Prva tri albuma – Rock Until You Drop (1981.), Wiped Out (1982.) i All for One (1983.) – danas se s pravom smatraju ključnim izdanjima u razvoju ekstremnijeg, bržeg i agresivnijeg heavy metala. Posebno je Wiped Out svojim frenetičnim tempom, žestokim riffovima i gotovo maničnom energijom anticipirao ono što će ubrzo postati speed i thrash metal. Nije stoga slučajno što se Raven često spominje kao jedan od proto-thrash bendova, odnosno kao jedna od karika koje su povezale tradicionalni heavy metal s novim, puno bržim i agresivnijim zvukom.
Upravo je ta rana faza karijere Ravena posebno zanimljiva i zbog utjecaja koji je bend imao na generaciju američkih metalaca. Nakon izlaska albuma All for One, Raven je 1983. krenuo na američku turneju s tada još mladom Metallicom. Turneja je simbolično nazvana Kill ‘Em All for One, spajanjem naslova tada aktualnih albuma dvaju bendova. Metallica je upravo predstavljala svoj prvijenac Kill ‘Em All, dok je Raven promovirao All for One. Danas je gotovo nevjerojatno prisjetiti se da je Metallica u to vrijeme bila predgrupa Ravenu, ali upravo je ta turneja postala jedan od zanimljivijih trenutaka u ranoj povijesti benda koji će samo nekoliko godina kasnije postati najveće ime svjetskog heavy metala.
Nekoliko desetljeća kasnije Raven je i dalje aktivan, i to bez namjere da se povuče u mirovinu. Bend i dalje redovito nastupa, snima novu glazbu i čuva onu istu energiju koja ga je početkom osamdesetih učinila jednim od najuzbudljivijih imena britanskog heavy metala. Nakon albuma All Hell’s Breaking Loose iz 2023., 2025. objavili su EP Can’t Take Away the Fire, a već rade i na novom studijskom albumu koji bi, prema riječima Johna Gallaghera, trebao ugledati svjetlo dana tijekom 2027. godine.
A upravo o svemu tome razgovarao sam s Johnom Gallagherom, basistom, vokalom i jednim od osnivača Ravena. Dotaknuli smo se prvog dolaska benda u Hrvatsku, nadolazećem koncertu u Zagrebu, njegovom oporavku nakon prošlogodišnje operacije, novom albumu, planovima benda, ali i o slavnim danima ranih osamdesetih, turneji Kill ‘Em All for One, Metallici, Atlantic Recordsu, utjecaju Ravena na razvoj speed i thrash metala te nevjerojatnom odnosu koji John više od pet desetljeća dijeli sa svojim bratom Markom.
Johne, stvarno mi je drago da smo napokon uspjeli realizirati ovaj intervju. Kako si? Pretpostavljam da ti je danas prilično hektičan dan.
Da, poprilično je hektično. Sutra s Floride letim u New York i nosim svu tu novu opremu s kojom moram prvo shvatiti kako funkcionira, kako raditi s istom. Moj originalni setup postao je malo prevelik za putovanja, pa je ovo sada nova, smanjena oprema s hrpom ludih efekata. Vidjet ćemo hoćemo li uspjeti sve to posložiti kako treba. A tu je još i pakiranje, jer ću biti u New Yorku sve do otprilike dva dana prije nego što krenemo na turneju, tako da sada moram pripremiti gotovo sve prije nego što odem.
Dakle, nakon New Yorka odmah slijedi put za Europu?
Da, imao sam prilično buran privatni život, ali ponovno sam s bivšom suprugom, koja živi u New Yorku, pa idem tamo provesti malo vremena s njom prije puta. Posljednja tri tjedna svaki smo dan radili, pisali i snimali gitare za nove pjesme, tako da će mi dobro doći malo odmora.
Pa, nakon svih ovih godina mislim da si definitivno zaslužio malo više odmora, ali umjesto toga odlučio si krenuti u drugom smjeru – ravno na još jednu turneju. Ove ste godine već odradili jednu po SAD-u i Europi, a sada se ponovno vraćate na Stari kontinent. Nova počinje 3. rujna u Beogradu, a 4. rujna slijedi koncert u Zagrebu. Ako se ne varam, ovo je zapravo prvi put u dugoj karijeri Ravena da dolazite u ovaj dio Europe. Jesam li u pravu?
Da, tako je. To je već dugo na našem popisu želja. Oduvijek smo željeli svirati u zemljama istočne Europe jer znamo koliko su tamošnji fanovi strastveni. Vole tu glazbu, pogotovo zato što je dugo nisu mogli slušati uživo. Zato tamo još uvijek postoji nevjerojatna strast prema glazbi, a mi upravo želimo biti ondje gdje su fanovi ludi za njom. Svakako želimo to napokon doživjeti.
Osobno, stvarno se radujem što ću vas napokon vidjeti uživo. Klub u Zagrebu nije osobito velik, ali možete očekivati vrlo odanu i strastvenu publiku.
Da, znaš, upravo nam to treba. Mislim, na kraju dana imamo punu dvoranu ljudi, oni se dobro zabavljaju, a dobro se zabavljamo i mi. U tome je cijela poanta. Bit će lijepo malo „umočiti nožni prst u vodu” i reći: „Dobro, bili smo u Srbiji, bili smo u Hrvatskoj”, a onda sljedeći put proširiti turneju i otići još dalje.
Ranije smo spomenuli koliko danas često nastupate, ali je li to povezano sa zdravstvenim problemima koje ste imali prošle godine? Je li zato sada imate toliko nastupa kako biste nadoknadili ono što ste propustili u „medical gap year”, kako si nazvao 2025. godinu?
Ne baš. Ionako smo to planirali, ali trebali smo ići na turneju prošle godine prije nego što se, naravno, dogodila moja nesreća i morali smo sve otkazati. Mnogi su željeli ponovno dogovoriti nastupe, a velik dio njih prebačen je na rujan, odnosno ovu turneju. Mnogi to nisu mogli, pa smo na turneju krenuli u svibnju. Tada smo u raspored ubacili i dosta dodatnih koncerata, a nekoliko novih termina našlo se i na ovoj turneji. Tako da nam i to odgovara. Uvijek je zabavnije biti na turneji barem nekoliko tjedana. Ako odradiš samo nekoliko koncerata, imaš osjećaj da se sve to zapravo ne isplati – ni financijski ni u obliku uloženog vremena i energije – ako moraš prolaziti kroz svu onu gnjavažu s letovima, samo da bi se odmah okrenuo i vratio kući.
Naravno, moram te pitati kako si sada, što se tiče zdravlja. Kako se osjećaš? Je li sve u redu s tobom i tvojim bratom Markom?
Da, dobro smo. On je odlično. Prošle godine je operirao gležanj i koljeno, tako da je to velika stvar jer se više od deset godina nosio s velikim bolovima. Sve je to posljedica nesreće u baru koju je doživio 2001. Trebalo mu je dobrih deset godina da se potpuno vrati na noge, a onda je sve to počelo utjecati na njega i postupno se pogoršavalo. Sada je odlično, a i ja sam super. Nevjerojatno sam sretan. Dobro sam. Jedini problem bio je vratiti kondiciju i stvarnu fizičku snagu. Nakon operacije imao sam ideju: „Da, svejedno ćemo ići na turneju.” Svi su govorili: „Zašto? Pa ne možeš letjeti!” A liječnik mi je rekao: „Možeš letjeti. Radi što god želiš, ali nećeš moći biti na turneji. Nećeš moći odraditi te koncerte jer nećeš imati energije. Tijelo će potrošiti svu energiju koju ima kako bi se oporavilo.” I to je stvarno bilo tako. Trebalo mi je dosta vremena da ponovno izgradim fizičku snagu, samo da bih mogao normalno funkcionirati. U početku sam imao nekih problema s kognitivnim funkcijama. Dan nakon što su me pustili iz bolnice počeo sam govoriti ovako (oponaša nerazgovijetan govor, op.a.), kao da je neka veza bila prekinuta. To me stvarno uplašilo. U osnovi, bio je to samo neki kratkotrajni problem. Napravili su sve pretrage i rekli: „Ne, sve je u redu. To je samo anomalija. Ako se ponovno dogodi, javi nam.” Nikada se nije ponovilo, tako da mi je, naravno, jako drago zbog toga. Čim sam došao kući, uzeo sam gitaru, a ona je, nažalost, bila na nekom egzotičnom otvorenom štimanju, što ti baš nije u glavi kada neko vrijeme nisi svirao, zar ne? Tako da je to bilo zastrašujuće. Sve što sam radio bilo je pogrešno. Pomislio sam: „Ostavimo to na pet minuta.” Naštimao sam je normalno, vratio se, počeo svirati bas i rekao bih da sam bio na nekih 75-80 posto onoga gdje sam trebao biti. Znači, bio sam malo izvan forme. Samo sam nastavio naporno raditi i kroz mjesec-dva vratio sam sve što sam izgubio – i više od toga! To mi je bila dobra motivacija, a očito je bilo dobro i za mozak, jer sam radio te kognitivne vježbe i učio nove stvari. To ti pomaže ponovno ojačati te veze u mozgu. Imao sam nevjerojatnu sreću. Nakon toga otišao sam raditi na projektu Lords of the New Wave of British Heavy Metal. Odradili smo Englesku i Japan, a to mi je bilo puno lakše jer sam samo svirao bas i pjevao nekoliko pjesama. Nije to bio onaj potpuni, ludi napad kakav je Raven, znaš? Tako da je to bio dobar sljedeći korak. Onda smo u ožujku i travnju bili na turneji po SAD-u i u početku je bilo teško. Prvih nekoliko tjedana bilo je naporno, ali izgurao sam. Koncerti su bili odlični, samo bih nakon njih bio potpuno iscrpljen. Nakon toga odradio sam europske koncerte i to je bilo odlično. Tako da, super… vratio sam se! (smijeh)
Naravno, svima nam je drago zbog toga. Čitao sam i neke tvoje novije intervjue i shvatio da već radite na novom materijalu za sljedeći album. Ako se ne varam, plan je da album izađe početkom 2027.?
Kako stvari sada stoje, diskografska kuća ima rok od šest do sedam mjeseci, što znači da moramo predstaviti svu glazbu koju imamo, pripremiti omot i imati spremne videospotove. Videospotovi će vjerojatno doći malo kasnije jer jednostavno toliko dugo traje njihova izrada, ali oni žele imati kompletan paket i onda reći: „U redu, idemo.” To ponekad može biti malo frustrirajuće, ali, znaš, to je proces. Potrebno je vrijeme. Radimo na svemu i bit će gotovo kada bude gotovo. Naš bubnjar Mike gradi novi studio. Napokon je dobio građevinsku dozvolu i angažirao inženjera koji radi s njim, jer je riječ o zasebnoj zgradi izvan njegove kuće. Ludnica je – stvarno je potpuno ludo. Ali nadam se da će sve biti gotovo do kraja ove godine. Mi ćemo mu slati ideje, a onda će on početi snimati bubnjeve. Surađivat ćemo i razmjenjivati ideje, a kada to završimo, Mark i ja otići ćemo kod Mikea u Texas i provesti tamo nekoliko tjedana. Tamo ćemo zapravo snimiti prave gitare, pravi bas i pravi vokal, a nas trojica ćemo sve zajedno složiti. To je definitivno proces koji smo koristili i za posljednjih nekoliko stvari koje smo objavili i jako je dobro funkcionirao.
Uglavnom, album definitivno možemo očekivati tijekom iduće godine?
Tako bi trebalo biti. Mislim, s posljednjih nekoliko albuma sam se već nekoliko puta „zaletio” s obećanjima, a svašta se dogodi. Ali to je plan. Želimo sve završiti. Dakle, okvirno negdje sredinom iduće godine.
U redu, dakle to je osnovni plan. A što se tiče glazbenog smjera? Spominjao si da će novi album biti još jedan korak naprijed za Raven. U kojem smislu? Možemo li očekivati nešto u stilu Can’t Take Away the Fire ili ovaj put bend vodiš u nekom drugom smjeru?
Da, mislim da je Can’t Take Away the Fire na neki način svojevrsna evolucija albuma All Hell’s Breaking Loose. Sličan je, ali je malo odvažniji. Na njemu smo neke stvari proširili i isprobali nekoliko različitih pristupa, a to ćemo svakako napraviti i na novom albumu.
Imamo nekoliko sjajnih kratkih rockera, a tu su i dvije-tri prilično duge pjesme s dosta progresivnih elemenata. Ali sve je to kombinirano s dobrim strukturama pjesama, melodijama i snažnim tekstualnim idejama. Tu i tamo samo malo proširujemo granice. Imamo neke stvarno zabavne aranžmane, ali ni u kojem slučaju nije riječ o besciljnom improviziranju. Puno razmišljanja ulažemo u ovaj materijal. Već smo radili na ogromnom broju pjesama, stalno se vraćajući na njih i mijenjajući ih: „Što misliš o ovome? Sviđa ti se ovaj dio? Ne? Možemo li ga promijeniti? Što kažeš da napravimo ovako?” Puno je tu međusobnog dogovaranja, preslagivanja i ponovnog rada na pjesmama, tako da sada imamo velik broj pjesama koje su sve jako dobre. Trenutačno radimo osnovne stvari na svima njima, ali u jednom trenutku ćemo doći do pitanja: „U redu, koje pjesme želimo na albumu?” A to ne znači da ostale nisu dobre. Jednostavno želiš odabrati pjesme koje dobro funkcioniraju zajedno – da prva dobro funkcionira s drugom, pa onda s trećom i tako dalje – i praktički unaprijed složiti album od deset pjesama iz cijelog tog materijala. Odlično je biti u takvoj poziciji, za razliku od situacije u kojoj imaš sedam pjesama i kažeš: „Moramo napisati još tri ili četiri. Stavimo bilo kakve gluposti.” Ne da smo mi to ikada radili, ali znam da neki bendovi jesu. Imaš pet ili šest pjesama koje su im stvarno važne, a ostatak je samo popuna. Mi definitivno nismo u toj situaciji. Želimo da svaka pjesma može stajati sama za sebe i bude, znaš… all killer, no filler!
Na posljednjem EP-ju Can’t Take Away the Fire napravili ste nešto malo drugačije s pjesmom The Wreckage. Na neki se način izdvajala od ostatka materijala. Možemo li i na novom albumu očekivati neka slična iznenađenja?
Da, bilo je to stvarno neočekivano. Zapravo je nastalo iz vježbe za prste. Samo sam svirao ovako (svira dio gitarske dionice, op.a.) i pomislio: „A što kada bismo to učinili žešćim, pa ja sviram niske tonove, a Mark drugi dio (John demonstrira na gitari, op.a.)? ” Ooops, ispričavam se zbog prstiju (smijeh). Ali napravili smo to i pomislili: „Wow, ovo je nešto drugačije. Što misliš?”„Da, idemo s tim. Napravimo to pa ćemo vidjeti što možemo smisliti.” Bilo je to malo izvan naše zone komfora, ali reakcije su bile odlične. Ljudi su to zavoljeli. Tako da imamo još nekoliko stvari koje su drugačije – ne nužno na isti način, nego u nekim drugim područjima. Mislim da je to nešto što možemo ponovno istražiti u budućnosti. Ne želiš stalno raditi doslovno istu stvar, ali bilo je lijepo napraviti nešto takvo.
U mom slučaju postoji samo jedan mali problem – još uvijek nikako ne uspijevam doći do fizičkog primjerka navedenog EP-ja!
Da, ti i svi ostali! Odlučili su printati mali broj primjeraka (1000 kopija, op.a.), koji su se vrlo brzo rasprodali. Nije toliko problem u diskografskoj kući, koliko u načinu na koji glazbena industrija danas funkcionira. Nadam se da će ga sljedeće godine ponovno printati, vjerojatno otprilike u vrijeme izlaska novog albuma. A želimo nabaviti i primjerke na vinilu jer… ma sve je to smiješno. U svakom slučaju, da, ponovno će ga printati.
Zapravo sam se nadao da ćeš mi reći da ćete, kada dođete u Hrvatsku, ponijeti nekoliko primjeraka koje ćemo moći kupiti zajedno s ostalim bendovskim stvarčicama. Ali očito ću morati pričekati reizdanje.
Imamo nekoliko zanimljivih CD-a koje vjerojatno još nisi vidio, a sami smo ih složili. Imamo i neke snimke uživo koje su prilično cool i ekskluzivne – prodajemo ih samo na koncertima. Tako da i to svakako treba provjeriti. Ali mislim da ja imam samo još jedan primjerak svog EP-a! (smijeh)
Kao što rekoh, onda ću pričekati reizdanje. Ali ostatak svoje osobne Raven kolekcije donosim ti u Zagreb na potpisivanje! (smijeh)
Nema problema, naravno! Uvijek je veliko zadovoljstvo upoznati sve te ljude nakon koncerta, potpisivati im stvari i, znaš, čuti njihove priče. To je jedan od najljepših dijelova sviranja uživo – upoznavanje publike, jer smo u biti svi fanovi. Svi volimo glazbu i takvo povezivanje ruši granice među zemljama svijeta. Svi razmišljamo na sličan način. To je sjajno.
Da, apsolutno. A vjerojatno si primijetio kako je posljednjih godina sve izraženiji trend, posebno među izvođačima iz 80-ih i ranijih razdoblja, tih raznih ekskluzivnih meet & greet paketa koji su nam došli iz SAD-a, a neki od njih koštaju toliko da bih praktički morao prodati bubreg da bi ih mogao platiti! (smijeh)
Mislim da je to nešto što može imati smisla samo kada je bend toliko popularan da, recimo, uzmeš Iron Maiden ili Metallica – oni jednostavno ne mogu izaći pred publiku i početi potpisivati stvari. Doslovno bi ih preplavile tisuće ljudi. To ne bi funkcioniralo. Zato ili imaš fan klub ili naplaćuješ takav susret, čime broj ljudi svedeš na nešto što možeš normalno obraditi. To razumijem. Ali drugi problem je, naravno, što sve to može postati vrlo komercijalno, a naplaćivati takve iznose je smiješno. Čuješ 500, pa i 1000 dolara… Pa, znaš, da nema fanova, ne bismo mogli raditi ovo što radimo. Zato je najmanje što možemo učiniti nešto im uzvratiti. Oni dolaze na koncerte, kupuju merch, kupuju albume. Dakle, najmanje što možemo učiniti jest reći im hvala. A ako žele da im nešto potpišemo, apsolutno. To radimo već… Bože, nisam siguran, ali kada smo to prvi put počeli raditi kao nešto što je bilo uobičajeno, odnosno kada bismo izlazili i potpisivali stvari, bilo je to prije otprilike 20 ili 25 godina.
Dosad smo razgovarali o vašoj novijoj povijesti i planovima za budućnost, ali naravno da se moramo vratiti i u slavne dane ranih 80-ih, kada je Raven počeo ozbiljno graditi svoje ime. Vaša prva tri albuma privukla su veliku pažnju, a nakon All for One poveli ste Metallicu sa sobom na turneju. Kada danas pogledate unatrag, čega se najviše sjećate s te turneje i Metallice kao tada vrlo mladog i ambicioznog benda?
Kao prvo, moraš shvatiti da oni tada nisu bili najveći bend u metalu. Bili su poput bilo kojeg drugog mladog benda. Bio im je to vrlo rani stadij karijere, praktički prva turneja – mislim da su postojali tek godinu ili možda dvije. Za njih je to bilo sjajno iskustvo i sami će ti to reći. Izašli su na turneju i svirali s bendom poput nas. Mi smo tada imali više iskustva pa smo im mogli pokazati kako stvari funkcioniraju. A Lars Ulrich je, znaš, poput spužve. Sve upija, sa svih strana, procjenjuje, analizira… Jako je, jako pametan tip. To nam je uvijek bilo važno. Ako ćemo ići na turneju s nekim bendom i ako možemo barem malo utjecati na izbor, želimo da to bude dobar bend. Vodili smo na turneje Metallicu, Anthrax, a onda i desetljeće kasnije s nama je bio HammerFall. Znaš, tako dobiješ stvarno sjajnu koncertnu večer. Nikada nisam razumio bendove koji se boje imati dobru predgrupu. Kao: „Ne želimo nekoga tko je dobar. Želimo nekoga tko će biti slabiji, da mi izgledamo bolje.” Ne, to tako ne funkcionira. Želiš bend koji je gladan, koji će izaći pred publiku i pokušati pridobiti nove fanove, podignuti energiju, a onda mi možemo izaći i podići je još više. To je zdrava konkurencija.
Da, poznato je da ste tijekom godina pomogli i podržali mnoge mlade bendove koji su kasnije postali vrlo uspješni. Sjećate li se nekih od njih iz njihovih ranih dana, kada ste ih gledali i pomislili: „U redu, ovdje ima nečeg posebnog, ovi dečki će biti veliki!”?
Pa….iskreno, to sigurno nisam rekao za Metallicu. Ali Metallica se na toliko načina promijenila od prvog do drugog albuma. Bili su zreliji, glazba je bila zrelija, imala je više prostora i širi raspon. Nije se svodila samo na jednu stvar, nego si u njoj mogao čuti puno različitih elemenata. Tada sam pomislio: „Da, ovi dečki su pametni. Jako će dobro proći.” I naravno, jesu. S druge strane, ne znam… očito je bilo bendova za koje sam mislio: „Ovi su najbolja stvar ikad”, a na kraju se ništa nije dogodilo. Tako da to vrlo rijetko ima veze samo s glazbom. Zaista rijetko. Možeš imati najbolji bend na svijetu, ali ako iza njega ne stoji prava mašinerija, možda se ništa neće dogoditi. A možeš imati bend koji je prosječan gotovo u svakom pogledu, ali ako ima odličan menadžment, diskografsku kuću i publicista – zaboravi! Stvar može eksplodirati. Na kraju se sve tretira kao da prodaješ, ne znam, konzervu graha ili nešto slično. Znaš, tu je ta velika iluzija. McDonald’s je najveći lanac restorana na svijetu – znači li to da tamo poslužuju najbolju hranu? Zašto je to tako?
Naravno, stvar je u praktičnosti.
Upravo tako. A tu postoji i poveznica s glazbom. „Oh, to je praktično.” Kako se ono kaže? Nije zahtjevno, ugodno je za uho. Možeš to jednostavno stišati, pustiti u pozadini i ne moraš previše razmišljati o tome. Nemaš pojma koliko to mrzim! Ja želim da me glazba napadne. Bila ona glasna ili tiha, mora imati strast i mora zahtijevati moju pažnju, znaš?
Posvetimo se još malo slavnim danima i nekim bendovima koji su kasnije postali ogromna imena. Scott Ian, primjerice, često je govorio o onom legendarnom koncertu u Roseland Ballroomu 1984. godine, na kojem su svirali Raven, Metallica i Anthrax. Na koncertu su bili predstavnici vodećih velikih diskografskih kuća, a nakon sjajne reakcije prepune dvorane sva tri benda potpisala su ugovore s velikim labelima – Raven s Atlanticom, Anthrax s Island Recordsom, a Metallica s Elektrom. Koliko je tada potpisivanje ugovora s Atlanticom bilo važno za karijeru Ravena?
O, da. Bilo je nevjerojatno važno – i to iz mnogo pogrešnih razloga! (smijeh) Mislim, ovdje vrijedi ono poznato “pazite što poželite”. U tom trenutku je sve izgledalo bajno: Atlantic Records – „Hej, Led Zeppelin! Hej, AC/DC! Wow!” A onda shvatiš da su tamo neki bezlični, bezumni birokrati. Kao u This Is Spinal Tap (slavna hard rock/heavy metal parodija /mockumentary iz 1984. godine, op.a.) i ona scena na početku s osobom koja kaže: „Bok, ja sam dio ovoga. Ja sam Bobbi Flekman.” To je apsolutno 100 posto točno. Kad sam prvi put gledao film, kad je izašao, pomislio sam: „Dobro, to je to. Upravo to!” (smijeh) Tako da… bilo je to nešto što smo morali napraviti, ali nažalost, bili smo u poziciji u kojoj nismo imali nikakvu pregovaračku moć. Bili smo u Americi i praktički živjeli od vrlo malo novca, a sve smo stavili na tu jednu kartu. To je bilo to. I kada ti netko dođe i kaže: „Ako napraviš ABC, mi možemo napraviti XYZ”, naravno da pristaneš. Sve je to kulminiralo s albumima The Pack Is Back, odnosno Stay Hard. Tada su imali kontrolu nad nekim stvarima. Jedina iznimka bila je pjesma Hard Ride, za koju su htjeli da snimimo novu verziju. Sve ostalo vezano uz glazbu bilo je potpuno pod našom kontrolom i nisu se u to miješali. Ali imali su određeni utjecaj na imidž. A kada je došao sljedeći album, željeli su imati veći utjecaj i na samu glazbu. I mi smo na to pristali – zbog vlastitih pogrešaka, ako tako želiš reći. (smijeh) Trebalo nam je vremena da shvatimo da ti diskografska kuća nije nužno prijatelj i da mišljenje koje ti netko daje nije uvijek vrijedno poslušati. Ponekad je onaj mali glas u tvojoj glavi ipak češće u pravu nego što misliš. Sjećam se da smo imali jedan jako dug sastanak i jednostavno rekli: „Želimo napraviti EP, želimo krenuti na turneju, želimo sve ovo ostaviti iza sebe i vratiti se na put kojim smo išli prije.” I upravo smo to napravili s Mad EP-jem, nakon kojeg je uslijedio album Life’s a Bitch i tako dalje. Ali nema sumnje da smo napravili neke loše poteze u karijeri. Apsolutno. Zbog toga smo godinama ispaštali. Ali jednostavno smo zasukali rukave i prionuli na posao. Rekli smo: „Dobro, napravili smo ovo i ono. Gotovo je. Idemo dalje raditi ono u čemu smo najbolji.” Trebalo je puno vremena, ali mislim da smo stekli puno poštovanja upravo zato što smo ustrajali, naporno radili, ostali u igri i nastavili putem koji smo odabrali. I zbog toga sam ponosan. Ponosan sam što smo bili dovoljno čvrsti da prođemo kroz sve to. I naravno, nije sve bilo samo do Atlantic Recordsa. Tu je bio grunge, pa nu metal i sve ostalo što se u međuvremenu pojavilo… (smijeh)
Što misliš o situaciji danas? Jesi li zadovoljan time kako stvari stoje, kako općenito izgleda metal scena, ali i mjestom koje Raven zauzima u njoj?
Prilično smo dobro pozicionirani za ono što želimo napraviti u budućnosti. Dosta toga se promijenilo, uključujući neke naše agente, i to je ove godine jako dobro funkcioniralo u Americi. Imali smo vjerojatno najbolju turneju ikad. Posjećenost je bila nevjerojatna, reakcije publike također. Stvarno je bilo odlično. Iduće ćemo godine raditi nešto slično, a želimo nastupiti i na puno više festivala. Mislim da su festivali odličan pokazatelj. Ako si ljubitelj nekog festivala i gledaš bend za bendom, većina njih nastupa po dnevnom svjetlu i jednostavno izađe na pozornicu i odsvira svoje pjesme. Ako možeš doprijeti do ljudi samo na taj način – bez višemilijunskih robota i svjetlosnog showa iz Ratova zvijezda ili čega već – to puno govori. Takve stvari može napraviti bilo tko ako ima dovoljno novca. To nije talent. Talent je izaći pred 20.000 ljudi i jednostavno ih osvojiti. To zahtijeva sposobnost. A mi to obožavamo. Volimo svirati na takvim mjestima i raditi upravo to.
Jedna od najnevjerojatnijih stvari vezanih uz Raven jest činjenica da ste bend osnovali daleke 1974., dakle postojite već 52 godine, što je samo po sebi nevjerojatan uspjeh. Ali još je posebnije to što si ti sa svojim bratom Markom sve to vrijeme zajedno. Više od pet desetljeća dijelite pozornicu i putovanja, prošli ste zajedno kroz sve uspone i padove, uspjehe i neuspjehe, lijepe i teške trenutke. Kada danas pogledaš unatrag, vidiš li to kao jedan od najvećih blagoslova u svom životu – imati brata uz sebe kroz cijelo to nevjerojatno putovanje?
Da, apsolutno. To je na neki način vrlo poseban odnos. Mi smo različite osobe, ali imamo zajednički pogled na to što Raven jest i što bi trebao biti. I znaš, nema puno braće u bendovima koja se ne svađaju. Mislim, mi se ne svađamo. Braća Young se nikad nisu svađala u AC/DC-u. Mi smo kao dvije polovice istog novčića. A glazbeno je to jednostavno sjajno jer smo naučili svirati zajedno. Tako smo razvili neku vrstu ESP-a (Extra-Sensory Perception), kao da imamo šesto čulo. On odsvira nešto, ja odsviram nešto što se savršeno uklapa u to i zajedno dobijemo jedan veliki riff. Nije samo ono što ja odsviram – nije samo „bum, bum, bum, bum, bum”. To je drugi riff koji se isprepliće s njegovim i zajedno čine cjelinu. Ali to je definitivno ogromna prednost.
Nakon svih ovih godina, stvarno je sjajno vidjeti da i dalje imaš tu strast, glad za uspjehom i želju za stvaranjem dobre glazbe. Ali je li ikada postojao trenutak kada si pomislio: „Dobro, napravili smo dovoljno. Možda je vrijeme da se malo opustim i uživam u životu na Floridi, igram golf, provodim dane na plaži”? Ili ti takva pomisao nikada nije pala na pamet?
To bi me izludilo. Pomalo sam radoholičar kada je riječ o ovome, radu s bendom. Naravno, volim se povremeno odmoriti. Ali ne, bilo je teških razdoblja. Kada je Rob (Hunter, bubnjar, op.a.) napustio bend 1987., ostali smo u Americi, zaglavljeni u sjevernom dijelu države New York, bez novca i praktički bez ičega. Bilo je to teško razdoblje i otprilike tri ili četiri mjeseca nismo znali što ćemo. A Markova nesreća 2001. godine bila je očito izuzetno teška jer je gotovo umro. Sve se tada svelo na jedno – samo smo se nadali da će se oporaviti. Od toga da možda neće preživjeti, situacija je došla do toga da su liječnici rekli da mu moraju amputirati noge. Desnu nogu definitivno su morali amputirati. Govorili su da više nikada neće hodati. A on je jednostavno rekao: „Ne dolazi u obzir. Dokazat ću vam da ste u krivu.” I upravo je to napravio. Nekoliko godina kasnije, 2009., napokon smo se vratili u Japan. Sjećam se kako sam ga gledao kako trči preko pozornice i izvodi onaj Pete Townshendov klizajući pokret na koljenima preko cijele pozornice. Potpuno sam se slomio. Jer nikada nisam mislio da ću to ponovno vidjeti. To mi je bilo ogromno. To je bio stvarno velik trenutak. I to samo pokazuje da, ako imaš dovoljno strasti i dovoljno naporno radiš, možeš prevladati puno toga. Možeš se izboriti kroz teške situacije. I to je dobro, jer se događaju razne gluposti i onda pomisliš: „Dobro, moglo je biti i gore!” (smijeh)
John, iako imam osjećaj da bismo mogli nastaviti ovako do sutra, polako smo se približili kraju našeg druženja. Uskoro se vidimo u Zagrebu, a sada imaš priliku uputiti posebnu pozivnicu svima koji također planiraju doći u Hard Place 4. rujna.
Svi vi u Hrvatskoj, dečki i cure, pokrenite se i dođite na koncert! Jer ako ne dođete, znam gdje živite. I doći ću po vas. (smijeh) Doći ću po vas. Bit će odlično. Volite heavy metal? Dobit ćete ga u ogromnim količinama. Bit će žestoko i puno energije. Možda mislite da smo stari prdonje, ali imamo više energije nego svi ostali zajedno. Bit će sjajno. Morate vidjeti mog brata kako potpuno podivlja na pozornici. A tu je i nevjerojatni Mike Heller za bubnjevima. On je poput hobotnice. Bit će sjajno! Vidimo se ubrzo!
RAVEN 2026.:
- John Gallagher (vokal, bas)
- Mark Gallagher (gitara)
- Mike Heller (bubnjevi)
RAVEN DISKOGRAFIJA (studijski albumi):
- Rock Until You Drop (1981)
- Wiped Out (1982)
- All for One (1983)
- Stay Hard (1985)
- The Pack Is Back (1986)
- Life’s a Bitch (1987)
- Nothing Exceeds Like Excess (1988)
- Architect of Fear (1991)
- Glow (1994)
- Everything Louder (1997)
- One for All (1999)
- Walk Through Fire (2010)
- ExtermiNation (2015)
- Metal City (2020)
- All Hell’s Breaking Loose (2023)
