Autor: Igor Horvat
Vicious Rumors su 10. svibnja 2026. nastupili u zagrebačkom klubu Hard Place, u sklopu europske turneje kojom promoviraju aktualni album The Devil’s Asylum. Koncert je bio unaprijed najavljen na našem portalu, a bend se u Zagreb vratio nakon dužeg vremenskog razdoblja.
Vicious Rumors su američki heavy/power metal bend osnovan 1979. godine u području San Francisco Bay Area, regiji poznatoj po iznimno snažnoj thrash metal sceni. Iako potječu iz tog okruženja, bend je od početka gradio vlastiti izraz koji kombinira elemente heavy metala, power metala i thrasha, uz izraženu melodičnost i prepoznatljiv autorski potpis.
Svoj najveći kreativni i komercijalni vrhunac doživjeli su tijekom 1980-ih i ranih 1990-ih, a posebno se izdvaja razdoblje s pjevačem Carlom Albertom, koje se danas smatra “zlatnom erom” benda. U tom periodu objavili su album Digital Dictator (1988.), a zatim su potpisali za major izdavačku kuću Atlantic Records, koja je objavila albume Vicious Rumors (1990.) i Welcome to the Ball (1991.), čime su dodatno potvrdili svoj status i vidljivost na svjetskoj metal sceni.
Nakon tragične smrti Carla Alberta 1995. godine, popularnost benda u širem mainstreamu počinje opadati, no Vicious Rumors nastavljaju djelovati kao kultno ime unutar heavy metal krugova, uz Geoffa Thorpea kao konstantu kroz sve faze benda.
Neposredno prije zagrebačkog koncerta razgovarali smo s osnivačem i gitaristom Geoffom Thorpeom o aktualnoj turneji i novom albumu The Devil’s Asylum, ali i o dugoj i turbulentnoj povijesti benda, brojnim promjenama u postavi te izazovima koje donosi gotovo pet desetljeća dug put na metal sceni. Dotaknuli smo se i osobnijih tema, uključujući njegovu ozljedu zbog koje je prošle godine morao otkazati američku turneju, kao i nedavni razlaz s dugogodišnjim bubnjarom Larryjem Howeom, te planove za budućnost benda koji, iako i dalje aktivan i kreativan, postupno razmišlja o završnom poglavlju svoje diskografske priče.
Geoff, čast mi je što konačno mogu vidjeti Vicious Rumors na djelu! Ovo vam je treći put da nastupate u Hrvatskoj, drugi put u Zagrebu?
Točno.
Onda krećemo s uobičajenim pitanjem za ovakvu prigodu – kakav je osjećaj vratiti se nakon više od 10 godina?
Oh, doista je predivno biti ovdje. Kad god sviramo na nekom posebnom mjestu poput Zagreba, a onda prođu godine prije nego što se vratimo, uvijek se pitam: “Zašto nam, dovraga, treba toliko dugo da ponovno dođemo ovamo?” Ali tako to ide, posao nas jednostavno vuče na različite strane. No svaki put kada smo svirali ovdje imali smo odlično iskustvo – bilo da je riječ o većem koncertu s HammerFallom, manjem nastupu u klubu poput ovoga ili na festivalskom koncertu (Underwall festival u Zadru 2014, op.a.). Zapravo nije ni važno. Najviše volimo to što imamo priliku doći i svirati heavy metal ljudima koji ga žele čuti. I nije nam presudno je li brojnost publike velika ili mala. Naravno, uzbudljivo je svirati velike koncerte, ali jednako je posebno nastupati i u manjim prostorima poput ovog, gdje su ljudi doslovno pred tobom, gdje je vruće i znojno, i osjetiš tu energiju izravno. Volim sve to. Zaista volim svaki dio toga. Stvarno sam zahvalan što sam ponovno ovdje.
Drago mi je to čuti. Sigurno ste još pod dojmom puta, s obzirom na to da ste prije samo nekoliko dana prešli Atlantik i stigli u Europu?
Da, ovo nam je drugi koncert na turneji. Jučer smo svirali u Njemačkoj, u L.A. Chamu. Usput, stvarno fantastičan klub – odlična hrana, ljudi su se prema nama sjajno odnosili i atmosfera je zaista odlična. Sve u svemu, sjajan način za otvoriti turneju.
Dakle, tek je drugi datum turneje, još ste svježi i puni energije. Pretpostavljam da večeras možemo očekivati pravi heavy metal spektakl?
Da, i tako će biti sve do 20. lipnja, bro! Svaki koncert nam je jednako važan, bilo da je riječ o prethodnom ili sljedećem nastupu. Tako funkcioniramo. Kod nas nema razmišljanja poput: “Ma dobro, večeras je samo ovaj koncert pa ćemo malo usporiti.” Ne, ne, ne. To nije naš način. Dajemo maksimum svake večeri.
S ovom turnejom promovirate vaš novi album The Devil’s Asylum. Još uvijek ga možemo smatrati novim izdanjem, zar ne?
Mislim da možemo, iako je objavljen krajem kolovoza prošle godine.
Još jedan dokaz kako vrijeme doista leti, meni ovako izgleda kao da sam ga kupio prije neki tjedan! (smijeh)
Da, potpuno te razumijem! (smijeh) Slično je i iz moje perspektive jer, znaš, slomio sam rame nakon posljednjeg koncerta prethodne europske turneje. Morao sam otkazati svih 30 datuma koje sam imao zakazane u Americi i sve ih odgoditi. Bio je to ozbiljan prijelom i u jednom trenutku nisam bio ni siguran hoću li se uopće moći vratiti sviranju gitare. Stvarno sam imao sreće. To se dogodilo u srpnju, i sljedeća tri mjeseca proveo sam u oporavku. Međutim, čak sam i dok sam još bio u zavoju i sa slingom na ruci, dogovarao sam nove koncerte i radio planove. Samo sam razmišljao: “Vraćamo se, vraćamo se.”. Ali stvarno sam imao sreće, jer je to mogla biti ozljeda koja završava karijeru. Rame su mi morali operirati, ugradili su metalnu pločicu i devet vijaka. I evo me – šest mjeseci kasnije, opet sam na turneji.
Je li sada sve u najboljem redu ili i dalje osjećaš posljedice te nezgode?
Oh, osjećam ih, itekako ih osjećam! Ali znaš što? To je lako moglo biti i kraj svega. Moglo je biti kraj cijele moje priče. Srećom, daleko je od toga. Osjećam se dobro, sviram dobro. Dečki mi pomažu. Ruka još uvijek nije 100%, ima još malo puta do potpunog oporavka, ali svaku večer odradimo koncert punom snagom. Mislim da uopće nećeš primijetiti da sam imao slomljeno rame.
Apsolutno ne, bio sam na tonskoj probi i nisam primijetio ništa što bi odstupalo od uobičajenog. Ok, vratimo se opet The Devil’s Asylum albumu. Prošlo je već dovoljno vremena da se može dati neki objektivniji sud. Kako danas gledaš na njega, jesi li i dalje zadovoljan u potpunosti?
Je li išta ikada u životu 100 posto onako kako bi želio? Vjerojatno nije. Ali jako sam zadovoljan albumom i načinom na koji je ispao. Mislim da u sebi donosi i pomalo osvježeni zvuk za nas, a istovremeno zadržava i dio klasičnog zvuka benda, uz to što ulazi i u neka nova područja. Postava koju imam sada je moja najdraža verzija Vicious Rumorsa u više od 30 godina. Volim te dečke, sjajni su. Imao sam mnogo odličnih glazbenika u i izvan benda, ali sada stvarno imamo dobru kemiju. Na tome sam jako zahvalan, jer u ovoj fazi, nakon toliko godina bavljenja ovim poslom, zaista mi je važno da mi ljudi s kojima radim odgovaraju, da su mi jako dragi i da ih cijenim. Ako to nije slučaj, onda me to jednostavno ne motivira da dam svoj maksimum. A kada sam s ovim dečkima, želim raditi što je moguće više i dati sve od sebe, što mi se naravno jako sviđa.
Sve što si sada naveo itekako ima smisla, a The Devil’s Asylum je doista jako dobar album.
Hvala na komplimentu!
Nema na čemu. Ono što me oduvijek fasciniralo kod Vicious Rumorsa jest činjenica da ste od samih početaka imali jako puno promjena u postavi. Iskreno, iz perspektive fana ponekad mi je čak bilo teško sve to pratiti. Ali zanimljivo je da, unatoč svim tim promjenama, bend uvijek zvuči vrlo kompaktno i prepoznatljivo, kao da iza svega stoji potpuno ista jezgra ljudi. Pretpostavljam da je velik dio toga upravo tvoja zasluga, jer Vicious Rumors imaju vrlo snažan autorski pečat i jasno definiran identitet. Dovoljno je čuti nekoliko sekundi pjesme i odmah znaš da su to Vicious Rumors, što znači da vas je teško zamijeniti s nekim drugim bendom.
Hvala ti, cijenim to. Znaš, mi zapravo nikada nismo pokušavali izmišljati toplu vodu ili radikalno mijenjati ono što jesmo. Samo pokušavamo napraviti najbolju moguću verziju Vicious Rumorsa, s ljudima koje u određenom periodu imamo u bendu. Ali sve se na kraju svodi na kemiju među ljudima. To je ono najvažnije. Pogledaj, primjerice, bend poput Mötley Crüea. U tom bendu možda nema nekih virtuoznih glazbenika, ali ta originalna četvorka imala je nevjerojatnu kemiju. Imali su nešto posebno. To je čak teško i objasniti ili točno odrediti prstom, znaš na što mislim? Zato vjerujem da je kemija ključna za svaki bend. Po mom mišljenju, to je najvažnija stvar. Ne moraju svi biti vrhunski tehničari ili nevjerojatni glazbenici, ali ako među ljudima postoji iskra i prava povezanost, to te može odvesti jako daleko.
Kad smo već kod postave, prošli mjesec me prilično iznenadilo ono što se dogodilo s bubnjarom Larryjem Howeom, koji je odsvirao bubnjeve na gotovo svim albumima benda, počevši još od prvog, Soldiers of the Night. Možda ti nije ugodno ulaziti u tu temu, ali zanima me tvoj pogled na cijelu situaciju i taj razlaz, tj. kako ti to vidiš iz svoje perspektive?
Pa, znaš, mislim da svi mi u bendu, i ja i ostali članovi Vicious Rumorsa, osjećamo da nas je Larry razočarao. On je, u neku ruku, trebao biti zabavljač, netko tko okuplja ljude i pruža im glazbu i energiju, a ne netko tko razdvaja publiku na dvije strane ili se svrstava samo na jednu. Jednostavno, nije mogao voditi normalan, zreo razgovor s ljudima, a da ih ne naziva idiotima ili budalama ako se ne slažu s njim. I u jednom trenutku se pitaš – tko to zapravo želi u svom okruženju? Žalosno je, jer Larry je trebao i dalje biti ovdje i bio je važan dio zvuka benda. Ali njemu je, očito, bilo važnije raspravljati s ljudima na internetu nego svirati heavy metal u Vicious Rumorsu. I to je suština svega. Naš izdavač je iz Njemačke, naše najvažnije tržište je Njemačka, a on je počeo napadati ljude tamo, kao i bilo gdje drugdje s kojima se nije slagao. Ne znam ni kako je sve to krenulo kod njega, ali otkako je Trump dobio svoj prvi mandat, on je jednostavno otišao u jednom političkom smjeru, dosta ekstremnom. Međutim, ja imam samo jednu stranu, a to je Vicious Rumors. Mi smo ovdje da sviramo glazbu za sve, ne zanima me kakva su nečija politička uvjerenja. Iskreno, ne zanima me ni njegov politički stav, niti uvjerenje bilo koga drugoga. Svi su dobrodošli na koncert i svi su dobrodošli slaviti heavy metal s nama. Problem je bio što je Larry počeo udaljavati ljude, spaljivati kontakte i rušiti mostove. I to nas je dovelo u jako tešku situaciju. Ovo je u biti i prvi put da na ovakav način govorim o toj temi. Njegov stav nas je mogao koštati jako puno, skoro smo izgubili cijelu turneju. Imao sam 13 dogovorenih koncerata u Njemačkoj i da smo ih izgubili, turneja bi bila gotova. Ali heavy metal je jači od jednog čovjeka. On sada radi to što već radi, koliko god to bilo online ili nešto u tom smjeru, a mi nastavljamo raditi ono što znamo – putovati svijetom i svirati heavy metal.
U svakom slučaju, riječ je o prilično neugodnoj situaciji koja je došla tik prije početka turneje, ali drago mi je da ste je uspjeli riješiti na vrijeme. To je svakako delikatna i osjetljiva tema, pogotovo u današnjem vremenu kada su podjele u društvu sve izraženije. S druge strane, moram reći da mi je žao, ponajviše zbog svih godina koje je Larry proveo u bendu i zbog ogromnog broja albuma koje ste zajedno snimili.
Znaš, upravo zato sam to trpio tako dugo, ali na kraju mi više nije bilo važno što on govori. Nisam to ni pratio u detalje. Jedino do čega mi je stalo jest kada se netko iz mog benda počne odnositi s nepoštovanjem i postane nepristojan prema mojim fanovima, mojim kontaktima i poslovnim partnerima. Ovo je moj posao s punim radnim vremenom, i svaki put kad bih napravio dva koraka naprijed, Larry bi me povukao korak i pol unatrag. I kao što sam rekao, ne zanima me ničija politika. Mene zanima heavy metal, sviranje heavy metala i kretanje prema naprijed. A kada netko počne stajati na tom putu, onda to postaje problem. Sada imamo odličnog novog bubnjara, Wyatta Coopera, brata Denvera Coopera (drugi guitarist u bendu, op.a.). I znaš, taj bratski koncept je već dobro funkcionirao za Panteru i Van Halen, pa se nadam da će tako biti i za Vicious Rumors.
Početak je turneje i naglasio si da si uzbuđen zbog svega što vas čeka, a spomenuo si i da vam je Njemačka trenutno najvažnije tržište. No, nije li to pomalo frustrirajuće, ili barem neobično, s obzirom na to da ste američki bend i da po zvuku djelujete potpuno “američki”?
Iskreno, na to gledam jednostavno – sretan sam da uopće imamo jedno tržište koje nam predstavlja svojevrstan broj jedan. Stvarno sam zahvalan na tome. Naš odnos s izdavačkom kućom SPV/Steamhammer je bio fantastičan i to je jedan od razloga koji je bend držao na životu sve ove godine. Uvijek se može naći nešto na što ćeš se žaliti ili nešto što bi moglo biti drugačije, ali ja se ovim bavim već 47 godina. I to me čini jednim od najsretnijih ljudi na svijetu. Stvarno, jako sam zahvalan. Pokrenuo sam bend kada sam imao 17 godina, a u studenom punim 65. Tako da je to bio, u svakom smislu, nevjerojatan put.
Stvarno impresivno. Odakle ti tolika energija, u čemu je tajna?
Zato, čovječe – zbog ovih ljudi ovdje. Zbog svih koji dođu na koncert, znoje se, daju energiju i stvarno su dio svega toga. I zbog moje gitare, glasne i moćne, baš kako treba biti. Volim to. I dalje to volim, jednako kao i prije.
Možda je to malo nezahvalno pitanje, ali iz tvoje sadašnje perspektive – što misliš, koliko dugo će još bend Vicious Rumors ostati aktivan?
Pa znaš, u bendu sada imamo trojicu članova koji su u svojim tridesetima. Tako da, realno gledano, oni bi bez problema mogli jednog dana slaviti i 75. obljetnicu benda, zašto ne? (smijeh)
Hajde, nemoj tako – bez gospodina Geoffa Thorpea nema Vicious Rumorsa! (smijeh)
(smijeh) Hvala ti! Znaš, to je nešto što je jako teško pustiti, čovječe. Imao sam toliko uspona i padova kroz sve ove godine. Bilo je mnogo trenutaka kad sam mogao odustati iz raznih razloga. Ali trenutno još uvijek sviram jako, s puno vatre. I onog trenutka kad više ne budem mogao svirati na taj način, tada će vjerojatno doći vrijeme da stanem – i to može biti i ranije nego što bih ja htio. Nadam se da ću imati dovoljno mudrosti da prepoznam razliku. A nadam se i da će mi netko to na kraju i reći, ako ja sam ne budem primjetio.
Jedna stvar koja mi se čini zanimljivom kod Vicious Rumorsa jest vaša povijesna pozicija u Bay Area sceni. Bay Area se, naravno, najviše veže uz thrash metal, ali vi ste nekako uvijek bili između više stilova – u vašem zvuku se čuju thrash, power metal i klasični heavy metal elementi. S jedne strane, to je velika prednost jer vas izdvaja, ali s druge strane možda vas je i udaljilo od tog mainstream Bay Area thrash identiteta.
Da, definitivno. Uvijek smo nekako bili izvan tog malog “thrash metal klika”, znaš na što mislim. Ali istovremeno, jako poštujem te bendove i svi su mi prijatelji – ljudi iz Death Angela, Testamenta, Forbiddena… poznajem ih sve jako dugo. I unatoč tome, uvijek smo nekako ostajali sa strane tog kruga. Ali to je u redu, jer ja nikad nisam mogao biti nitko drugi osim sebe. Moja glazba jednostavno traži nešto više od čistog thrasha, pa sam morao ići putem koji je bio najbolji za mene i za bend. I naravno, da sam išao više u smjeru thrasha, možda bismo bili i komercijalno uspješniji. Tko zna. Ali mislim da heavy metal fanovi vrlo dobro osjete kada nešto nije iskreno. Ja sam ponosan na svaki album koji smo napravili i ponosan sam na ovaj bend. I iskreno, sretan sam i zadovoljan kako je sve ispalo. Samo činjenica da mogu svirati heavy metal gotovo 50 godina… to je, čovječe, stvarno nešto nevjerojatno. Teško je to čak i pojmiti.
Maloprije sam ti pokazao kopiju našeg posljednjeg intervjua, bilo je to još prije dvadeset i osam godina. Pogledao sam ga i vidio da sam te tada pitao jedno od istih pitanja koje ću ti postaviti i sada. Naime, iz tvoje današnje perspektive, koji bi ti album iz cijele karijere izdvojio kao najbolji i zašto? Tada si rekao da ti je Cyberchrist najdraži – bi li danas ostao pri tom izboru ili bi ga promijenio?
Da, trenutno bih stvarno izdvojio The Devil’s Asylum. Jako mi se sviđa, mislim da je to naš najbolji novi album nakon dugo vremena. Naravno, Carl Albert faza će zauvijek ostati poput svetog grala našeg zvuka i onoga čemu smo težili. Njegova karizma, humor i prijateljstvo… to se ne zaboravlja. Tako da će Digital Dictator i ta prva dva Atlantic albuma uvijek imati posebno mjesto za mene. To se ne mijenja. Ali kroz sve ove godine uvijek sam pokušavao okruživati se talentiranim ljudima – mislim da imam dobro “oko” za prepoznati prave glazbenike. I na kraju se sve svodi na kemiju. Ako imaš dobru kemiju, to je važnije od gotovo svega drugoga. Ne moraš imati bend sastavljen od vrhunskih tehničara, primjerice Dream Theater kalibra. Opet pogledaj Mötley Crüe – nije tu stvar u virtuoznosti, nego u toj neobjašnjivoj povezanosti četvorice ljudi. I to sam imao s Carlom, Markom McGeejem i Larryjem – i to je uvijek bilo nešto posebno, ali i izazovno za održati na toj razini. Nisam to uvijek uspijevao, ali sada mi se čini da je opet stvarno dobro. Trenutno mi je ovo jedna od najzabavnijih faza u bendu ikad. Volim ljude s kojima sviram i jednostavno sam zahvalan što i dalje mogu baviti ovime. Tko zna što dolazi dalje, vjerojatno ćemo snimiti još barem jedan ili možda dva albuma. No iskreno, kraj se približava. Teško mi je to priznati, ali fizički su turneje sve teže i teže. Većinom sve radimo sami, jer moramo pokriti troškove – to je i dalje posao, mora biti održiv kao business. Ali to je posao u koji sam potpuno emocionalno i glazbeno uložen.
Možemo reći da je to upravo dobar primjer onoga što se dogodi kad hobi postane i posao, zar ne?
Slažem se. I još jednom, stvarno sam ponosan na The Devil’s Asylum. Kad me ljudi pitaju za neki album ili slično, to je prvo na što ih sada usmjerim, jednostavno zato što je to ono što radimo danas. I mislim da album itekako stoji uz sve što smo ikad napravili – doista je tako.
Dakle, od Vicious Rumors možemo očekivati još barem 2 albuma koji će nastaviti u sličnom smjeru?
Nadam se da će biti tako. Volim reći da ćemo i dalje nastaviti graditi taj spoj svega što smo oduvijek radili – metal i melodiju, dobre refrene i onaj pravi payoff trenutak u pjesmi. Često, kada slušam glazbu, čak i kad nije metal nego primjerice pop ili nešto drugo, ako aranžman dođe do tog refrena i on stvarno pogodi, to mi je najvažniji trenutak. Taj osjećaj isplativosti, kad sve sjedne na svoje mjesto – to mi se jako sviđa. I volio bih da Vicious Rumors na ljude djeluju na taj način. Vidjet ćemo što će se dalje događati. Ovo mi je kraj ugovora sa SPV-om za The Devil’s Asylum, i imam osjećaj da će ga vjerojatno produžiti. Mislim da im se album stvarno sviđa, a i dobio je jako dobre recenzije. Uspjeli smo ući i u top 100 u Njemačkoj i Švicarskoj, a čak i u Americi smo došli do 22. mjesta na Hard Music Charts. U zadnjih nekoliko godina vidjeli smo da popularnost benda raste, iako je naravno došla i ta velika negativna medijska priča oko Larryja. Ali to će s vremenom proći. A ljudi koji su bili toliko negativni online – to ionako nisu Vicious Rumors fanovi. Ti ljudi ne dolaze na koncerte. Oni samo sjede za računalom u svojim prljavim gaćama i pišu gluposti. Njima poručujem: have a nice life. Ja ću u međuvremenu biti na turneji i svirati po svijetu.
Koja je, po tvom mišljenju, najveća razlika između metala iz osamdesetih i onoga danas? Vidiš li u današnjoj metal sceni i nešto pozitivno, unatoč svim promjenama koje su se dogodile?
Pa znaš, bilo je tu i teških razdoblja, ali ako pogledaš oko sebe – metal je i dalje tu, čovječe. I ljudi koji ga vole, vole ga zauvijek. Neki se s vremenom zasite ili ih život odvede u nekom drugom smjeru, i to je sasvim u redu. Ali mi imamo 47 godina iza sebe i tko zna koliko još ispred nas. I svatko je dobrodošao sudjelovati u slavljenju heavy metala s Vicious Rumors. To je otvoreni poziv od sada pa sve do dana kada stanemo.
Polako smo došli do kraja ovog razgovora. Može opet jedna prigodna poruka samo za hrvatske Vicious Rumors fanove?
Samo želim reći – jako vas volimo! Hvala vam što nas podržavate svih ovih godina. Uvijek nam je posebno biti ovdje. I čak i ako nam treba neko vrijeme da se vratimo, to nije zato što to tako planiramo ili zato što postoji neki poseban razlog, to je jednostavno priroda ovog posla. Nekih godina te odvede na jedno mjesto, nekih godina ne odeš nigdje. Zato nam je čast ponovno biti ovdje. I samo se nadam da ćete ostati uz nas. Ostanite zdravi. Keep it heavy. Slavimo heavy metal sve do dana kada umremo!
VICIOUS RUMORS DISKOGRAFIJA (studijski albumi):
- Soldiers of the Night (1985)
- Digital Dictator (1988)
- Vicious Rumors (1990)
- Welcome to the Ball (1991)
- Word of Mouth (1994)
- Something Burning (1996)
- Cyberchrist (1998)
- Sadistic Symphony (2000)
- Warball (2006)
- Razorback Killers (2011)
- Electric Punishment (2013)
- Concussion Protocol (2016)
- Celebration Decay (2020)
- The Devil’s Asylum (2025)
VICIOUS RUMORS 2026:
- Geoff Thorpe – gitara
- Chalice – vocal
- Denver Cooper – gitara
- Wyatt Cooper – bubnjevi
- Stephen Goodwin – bas
FOTO: Boško Radonić/Igor Horvat/Robin Utbult
