(Autor: Alen Žižak)
Exodus je legendarni thrash metal bend iz Kalifornije, službeno osnovan krajem 70-ih. Jedan od osnivača benda je gitarist Metallice Kirk Hammett, a nekoliko godina kasnije pridružio im se Gary Holt na drugoj gitari. Nakon što je Hammett prešao u Metallicu, Holt de facto postaje glavni skladatelj i tekstopisac Exodusa. U osamdesetima su izdali tri klasična albuma: Bonded by Blood (1985.), Pleasure of the Flesh (1987.) i Fabulous Disaster (1989.), dok su u 90-ima izdali dva albuma, nakon čega je uslijedio raspad benda. Sredinom 2000-ih vratili su se na scenu s albumom Tempo of the Damned (2004.), koji fanovi često svrstavaju među najbolje povratničke albume thrash metal scene. Nakon tog albuma u bend dolazi Rob Dukes, s kojim će bend razviti puno agresivniji zvuk.
Rob Dukes bio je pjevač benda između 2005. i 2014. godine, a u tom je periodu snimio četiri studijska albuma (od kojih je jedan bio ponovno snimanje prvog albuma). U bend se vratio 2025. godine. Početkom ove godine bend je izdao album Goliath, nakon čega je uslijedila proljetna europska turneja. Exodus je kao podrška Kreatoru svirao u Ljubljani 8. travnja ove godine, kada je trebao biti održan i ovaj intervju. Nakon nekoliko odgađanja iz raznih razloga, intervju se napokon dogodio.
Bok, Rob, kako si?
Ja sam dobro, stari, kako si ti?
Ovdje su temperature pale i svi su se razboljeli.
Ovdje u Arizoni je j****o vruće.
Živiš u Arizoni?
Da, u Arizoni. Danas će biti oko 39 stupnjeva Celzijusa.
Htio bih razgovarati s tobom o vašem novom albumu Goliath. Što sada misliš o albumu, nakon što je prošlo pola godine? Kakvi su ti dojmovi?
To je sjajan album. Stvarno sam uživao pjevajući na njemu, surađujući s dečkima i vraćajući se svemu tome. Bilo je to stvarno zabavno iskustvo. Super je bilo izaći i uživo odsvirati neke od tih pjesama. Veselim se što ćemo na sljedećem dijelu ove turneje odsvirati i hrpu ostalih.
To je bio najviše suradnički album koji ste napravili. Mislim da ste Lee, ti, Gary i Tom svi zajedno napisali neke pjesme.
Da, Lee ih je napisao četiri, a Gary nekoliko, ja nekoliko. Bilo je od svakog po malo.
Kakve su reakcije fanova na album?
Koliko sam čuo, bile su pomalo podijeljene. To je album koji je najbolje kotirao na ljestvicama od svih naših albuma. Mislim da je to jedan od onih albuma kojima moraš dati nekoliko slušanja da bi ga stvarno upio. Bilo bi nam vrlo lako ući u studio i napraviti deset pjesama koje su cijelo vrijeme thrash. Mislim da je činjenica da smo malo odstupili od toga i napravili nešto više po vlastitom guštu zapravo dobra stvar. Htjeli smo odati počast nekim svojim herojima, poput Priesta i Sabbatha, i učiniti album malo dinamičnijim, umjesto da bude jednodimenzionalan. Mislim da je to neke fanove zateklo. Neki su htjeli Shovel Headed Kill Machine. Iskreno, nije me baš briga. Napravili smo glazbu koju smo htjeli napraviti i nadamo se da će vam se svidjeti. Gledao sam jednom intervju s Neilom Peartom i on je rekao isto: „Neće svi to shvatiti, ali oni koji shvate, voljet će to. A oni koji ne shvate – dobro, žao mi je. Ima još hrpa drugih albuma koje možeš slušati i koji će ti dati ono što želiš.“ Napravili smo album za sebe. Htjeli smo se izazvati da ne radimo uvijek isto i da pokušamo neke nove stvari. Mislim da smo to i ostvarili. To je zapravo sve što imam reći.
Mislim da će za nekoliko godina biti klasik, kad ljudi budu imali više vremena da ga preslušaju.
Čak sam i ja kriv za istu stvar. Imam neka očekivanja od nečega. Sjećam se kad je izašao Seasons of the Abyss. U glavi sam imao neka drugačija očekivanja, a kad sam ga čuo, mislio sam: „Vau, ovo je j****o drugačije.“ Trebalo mi je malo vremena da ga shvatim, a kad jesam, postao mi je jedan od najdražih Slayerovih albuma. Ima i drugih bendova koji su napravili nešto slično i iznenadili me. Ima bendova koji naprave potpuni zaokret, ali mi nismo napravili tako nešto. Samo smo sami sebe izazvali da pokušamo nekoliko novih i drugačijih stvari. I nije to bilo u smislu da smo ušli u studio i rekli: „Hej, ajmo probati nešto. Napravit ćemo nešto drugačije.“ Jednostavno se prirodno dogodilo. Tako su se pjesme razvijale. Nije to bio unaprijed smišljen plan. Gary je napisao pjesme koje je napisao i piše na svoj način, a Lee piše na svoj način. Kako smo išli dalje, oni su oduvijek znali da imam veći vokalni raspon nego što sam ga koristio na prethodnim albumima. Uvijek sam nekako pisao po jednu ili dvije stvari, a na ovom su mi dopustili da proširim paletu i kažem: „Hej, mogu ovo napraviti stvarno žestoko, ali malo čišće.“ Jednostavno smo isprobali hrpu različitih stvari i bili smo stvarno zadovoljni kako se sve razvijalo. Onda smo napravili pjessmu Goliath. Goliath je bio tako spor i doomerski i bio je super. Gary je taj riff napisao prije j*****h 30 godina. Samo ga je čuvao cijelo vrijeme. Jedan dan je samo rekao: „Mislim da napokon imam nešto. Ajmo to napraviti, ajmo probati.“ Goliath je zvijer od pjesme, ali j****o je spora, tako da je definitivno odmak od A Lesson in Violence ili Strike of the Beast ili čega god. Ali iskreno, Gary bi mogao napisati deset pjesama poput A Lesson in Violence i mi smo mogli samo otići u studio i ponovno napraviti isto, a ako je to ono što fanovi žele, onda to neće dobiti, jer mi ne pišemo glazbu za fanove. Pjesme pišemo jedni za druge. Tako to nekako ide.
Ti si napisao tekst za pjesmu Beyond the Event Horizon. Kako si došao do te teme? Imaš li neke posebne interese u astronomiji?
Puno čitam i zbog toga nailazim na razne materijale. Tako sam naišao na objašnjenje što je to TON 618, a onda sam malo istraživao. Ne previše, ali dovoljno da to nekako shvatim. Jako volim Briana Coxa. On je astronom i jako je inteligentan, pametan tip i pričao je o toj crnoj rupi. To mi je ostalo negdje u glavi, a onda sam jednog dana pisao tekst i jednostavno se sve od toga počelo razvijati.
Svirali ste neke od pjesama s novog albuma ove godine na turneji. Imate li neke pjesme s novog albuma koje biste voljeli svirati na sljedećem dijelu turneje?
Summon of the God Unknown. I volio bih ubaciti i 2 Minutes Hate. 2 Minutes Hate mi je bila jedna od najdražih pjesama jer mi je to bila omiljena knjiga (1984, op. a.), a kad sam pisao tekst, čitao sam tu knjigu. Slučajno se dogodilo da sam je čitao baš kad su me nazvali da se vratim u bend. Zapisao sam nekoliko fraza iz knjige u svoju bilježnicu za tekstove. Mislio sam si: „Ovo je super, sviđaju mi se ove fraze.“ Kad je došlo vrijeme da napišem tekst, jednostavno je počelo od toga. Zapravo je sve počelo citatom iz Dantea koji sam pročitao. J****o mi se svidio i zapisao sam ga u svoju bilježnicu za tekstove. Pomislio sam: „Ovo je dobar citat.“ Onda je ta pjesma jednostavno počela živjeti vlastitim životom. To je mid-tempo pjesma. Nije thrasherska, nego je jednostavno j****o težak, kul groove srednjeg tempa. Lee i ja smo zajedno radili na melodiji i onda smo j****o uspjeli sve to ostvariti. Baš se veselim što ćemo svirati tu pjesmu.
Obožavam tu pjesmu. Što se mene tiče, ako Exodus dođe svirati i odsvira cijeli Goliath od prve do zadnje pjesme, meni ne bi smetalo (smijeh).
Volio bih, stari. Stvarno bih volio. Znaš, šalio sam se jučer s Garyjem. Rekao sam mu: „Hej, stari, znaš što? Trebali bismo jednostavno izbaciti sve pjesme koje smo dosad svirali u setu i odsvirati samo potpuno nove stvari.“ A on kaže: „Pa, znaš… vidjet ćemo, stari. Vidjet ćemo što svi misle.“ Ja sam samo jedna petina benda, tako da ćemo vidjeti.
Reci mi malo o odnosima unutar benda danas i u onom prvom razdoblju. Što se promijenilo tijekom odlaska na turneje, tijekom pisanja glazbe, tijekom snimanja? Što je danas drugačije u odnosu na nekadašnja vremena?
Drugačije je nego prije 20 godina kad sam imao staru curu i živio malo odvojeno od svega. Nisam imao nikakve odgovornosti osim prema samome sebi i zato su stvari danas puno drugačije nego tada. Ali, znaš, to je profesionalna stvar. Pojavim se i odradim svoje. Nije to neki veliki odmak od mene, ali glazba iz mene izvlači jedan dio osobnosti koji ništa drugo ne izvlači. Znaš što hoću reći? Kad izađem na pozornicu, glazba poziva jedan dio mene koji se ne pojavljuje u svakodnevnom životu. Kad sjedim na kauču sa svojim psom, jednostavno se izležavam na kauču sa psom, a kad sam na pozornici, glazba je o sranjima, nasilna je, glasna i agresivna, pa taj dio moje osobnosti izađe na površinu. Ali to nisam ja kad sam kod kuće. Danas sam malo mudriji kad je riječ o turnejama, o tome kako si ispuniti vrijeme. Ne pijem i ne drogiram se, tako da to nikad nije bilo dio mog života na turnejama. Pazim da dovoljno spavam, vježbam i održavam se zdravim. Pokušavam se pravilno hraniti i to su velike razlike. Bilo je vrijeme kad se sve svodilo na pizzu i j****u gazirane sokove, a danas više ništa od toga ne radim. Jako sam se potrudio skinuti nešto kilograma i dovesti se u bolju formu kako bih mogao bolje nastupati i bolje se kretati i općenito imati bolju kvalitetu života. Kad koncert završi, ja sam j****a znojna olupina. Jako mi je teško stajati na mjestu. Imam tu tendenciju stalno hodati i koračati okolo jer to osjećam. Kad sam bio klinac, išao sam gledati Exodus. Bio sam u publici, u fan-pitu, i imao sam tu strast i bijes. Sad imam priliku sve to pjevati i pokušavam u vokalni dio unijeti svu onu strast i bijes koje sam tada imao. Pokušavam najbolje što mogu ponovno stvoriti te pjesme i otpjevati ih s najvećom mogućom strašću i bijesom. To je zapravo cijela poanta.
Odabrali ste neke nove pjesme, neke stare, ali postoji jedan album koji jako volim, a ne svirate puno pjesama s njega – Exhibit B. Kada ćemo čuti neku pjesmu s Exhibita B?
Znaš, mislim da je problem u tome što svi imaju svoje živote. Postoje dvije škole razmišljanja. Jedna kaže: „Daj fanovima ono što žele. Daj im klasike, daj im pjesme koje najviše slušaju.“ To je jedna filozofija. Druga kaže: „Ajmo svirati ono što mi želimo svirati i biti j****o najjači bend na planetu.“ Znaš što hoću reći? Svirati ono što mi želimo svirati. Ali za neke pjesme treba vremena da ih naučiš i da ih uvježbaš, a želiš ljudima pružiti dobar koncert. Ne želiš otići na turneju, a da nisi dovoljno dobro uvježbao neku pjesmu da se dobro osjećaš u vezi nje. Postoji razlika između probe i nastupa uživo. Jedna od stvari kod sviranja pjesme uživo je to da je prvo dobro naučiš. Stojiš u prostoriji za probe, sviraš pjesmu, hvataš tajming. Onda kad sviraš uživo, postoji cijeli drugi faktor. Sad moraš zabavljati publiku, moraš pronaći pravi trenutak, moraš znati gdje udahnuti, gdje ti je ugodno stajati, gdje ćeš zabaciti glavu i lupati glavom, gdje ćeš se kretati… Jednostavno je drugačiji osjećaj. Ponekad, kad ubacujemo novu pjesmu u set, moramo je četiri ili pet puta dnevno uvježbavati danima da je stvarno svladamo, a onda koristiti tonske probe. To je proces. Zato, ako želiš potpuno promijeniti set, to znači da svi moraju napraviti svoju zadaću, doći spremni i znati materijal. Ponekad se jednostavno moraš prisiliti. Tako će prvi koncert turneje biti puno drugačiji od zadnjeg koncerta turneje. Moraš imati pjesmu u mišićnoj memoriji. Za to treba vremena. Blacklist možemo odsvirati zatvorenih očiju. U snu. Kad bismo pokušali svirati Iconoclasm, za to bi trebalo malo rada, jer je ta pjesma puno dinamičnija, ima puno više dijelova koji se mijenjaju, brža je i puno se više toga događa. Tako da sam ja iz one škole: „Ajmo potpuno promijeniti set i odsvirati hrpu stvari koje nismo svirali 20 godina.“ To sam ja predložio. Rekao sam dečkima: „Ajmo to napraviti“ i vidjet ćemo kako će funkcionirati. Znaš što hoću reći? Nemamo puno toga pred sobom u sljedećih godinu dana, tako da svi imaju dovoljno vremena za naučiti hrpu pjesama koje možda dugo nisu svirali. Možda neke pjesme koje nikad nismo svirali uživo. Ajmo probati. Nikad nismo uživo svirali God Unknown, pa ajmo probati. Svirali smo Changing Me uživo u Americi na turneji sa Sepulturom. Iako smo je odsvirali možda pet ili šest puta, to je bilo u razdoblju kad svi još pokušavaju shvatiti kako se točno osjećati ugodno s pjesmom. Još nije u mišićnoj memoriji. Isto je bilo s Goliathom. Trebalo nam je četiri ili pet koncerata da se s njom osjećamo ugodno i da počne ulaziti u mišićnu memoriju – da više ne razmišljaš što dolazi sljedeće, nego si jednostavno u trenutku. Jer kad nisi u trenutku, to te može izbaciti iz svega. Kad razmišljaš o tome što slijedi, zapravo stalno u glavi nešto memoriraš. Razmišljaš: „Čovječe, onaj dio pjesme na kojem stalno zapinjem dolazi…“ A on dolazi tek za još četiri pjesme. Kužiš što hoću reći? Razmišljaš o tom malom dijelu, a onda možda, kad taj dio napokon dođe, uhvati te to razmišljanje. Uhvati me da previše razmišljam o dijelu s kojim sam se prije mučio, i onda ga s****m jer previše razmišljam o njemu. Nije još u mišićnoj memoriji. Nije samo refleksna reakcija. Nisam u trenutku u kojem bih trebao biti, a za to treba vremena. Treba samo ponavljanje. Prešli smo na in-ear slušalice ove ili prošle godine i to je napravilo ogromnu razliku što se tiče tajminga i osjećaja sigurnosti jer možeš čuti točno ono što trebaš čuti. Kad smo bili old school, imali smo samo monitore i bilo je puno teže. Svaki klub je drugačiji, svaki prostor je drugačiji. U jednom imaš dobre monitore, u sljedećem loše. Ne možeš čuti ono što trebaš čuti i puno se lakše izgubiš jer je sve tako brzo. Jednostavno sve postaje puno teže. Tako da su nam in-ear slušalice definitivno pomogle da budemo uigraniji i bolji bend što se tiče tajminga i izvedbe, samo zato što svatko može čuti točno ono što treba čuti. Trebalo je neko vrijeme. Trebalo je nekoliko mjeseci da se naviknemo i sve posložimo, ali sada se stvarno osjećam ugodno s onim što radim. Čujem ono što trebam čuti. Jedan od problema bio je što sam slušao Tomov miks, a on bi se izgubio. A kad se Tom izgubi, to može izbaciti mene iz ritma jer se ja praktički ravnam prema kicku i snareu, to mi je metronom. On bi se malo izgubio, pa bismo se Tom i ja razišli, a onda bi se Gary i Lee pokušavali ponovno uskladiti s Tomom i sa mnom. I bilo je nekoliko trenutaka kad smo se zatekli: „Koji se k***c događa?“ Naravno, na svakom koncertu uvijek ima malih pogrešaka koje ljudi naprave, ali obično samo nastaviš dalje kroz njih. Napravio sam tri set-liste i rekao: „Evo set-lista od 90 minuta. Evo jedna od sat vremena. Evo jedna od 40 minuta.“ Sve su pjesme različite. Mislim da je jedina pjesma koju sam ostavio na svim listama Blacklist, jer je favorit publike i ljudi je obožavaju pjevati zajedno s nama. To je jedina koju sam zadržao. Pa ćemo vidjeti kako će ispasti.
The Sun Is My Destroyer na jednoj od njih?
Ta pjesma. Ta pjesma. To mi je najdraža pjesma za pjevanje od svih Exodusovih pjesama. The Sun Is My Destroyer i No Love su mi najdraže. No Love ne sviramo baš često, ali kad je sviramo, stari, dajem sve od sebe jer mi je to najdraža pjesma.
Zadnji tvoj nastup s Exodusom u Hrvatskoj bio je u Osijeku 2012. godine. Legendaran koncert. Sjećaš li se ičega od toga ili ti se sve to stopilo sa svim ostalim koncertima koje si odsvirao?
Hvala ti, čovječe! Jedan iz naše ekipe je otišao nekamo prošetati i pregazila ga je hrpa j****e tinejdžerske ekipe, a uzeli su mu i mobitel.
Stvarno?
Sjećam se tog koncerta. Mislim, bilo je možda stotinjak ljudi unutra. Možda nešto više. Ljudi su bili j****o zakon. Prije koncerta volim šetati po gradovima, pronaći neko mjesto gdje mogu malo odmoriti i popiti kavu. Tako da se nadam da ćemo se moći vratiti tamo. Ne znam što imamo od nadolazećih turneja. Otkako sam došao kući, obnavljam auto, tako da sam stvarno zauzet time. Provodim vrijeme kod kuće. Radim rano ujutro do podneva, onda odem kući i družim se sa svojim psom. Probudim se i sve ispočetka. Tako da sam posljednjih nekoliko mjeseci nekako radio na novom albumu Generation Killa. To mi je zapravo bio glavni glazbeni fokus posljednjih nekoliko mjeseci. Zapravo, sad smo na pauzi. Čitao sam, pisao tekstove i pripremao se za snimanje albuma Generation Killa.
Stvarno? Kada si počeo to pisati? Kada će album izaći i imaš li neke detalje?
Pišem ga već nekih šest mjeseci. Ne znam kada će izaći. Idem u New York. Bit ćemo tamo otprilike pet dana. Otići ćemo u studio, raditi na onome što imamo i pokušati završiti pretprodukciju pjesama. Imamo nekih 15 pjesama, tako da ćemo raditi na njih deset. Onda ćemo vidjeti dalje. Pokušat ćemo završiti pretprodukciju, a kad je završimo, možemo otići u studio i snimiti bubnjeve. Jednostavno radimo ono što želimo raditi. Bit će malo čudno, psihodelično, nekako kul i izvan uobičajenih okvira. To je jednostavno rock bend. Nismo thrash bend. Nikad nismo ni bili. Sviramo thrash, ali pokušavamo raditi stvari koje volimo iz svih mogućih izvora. Malo Rusha, malo Priesta, malo Maidena, malo Sabbatha, malo Exodusa, malo Slayera. Pokušavamo sve to ubaciti, a svatko od nas dolazi iz nekog drugog glazbenog svijeta. Nađemo se u prostoriji i onda se jednostavno zabavljamo. Pišemo pjesme koje želimo pisati i pjesme koje želimo slušati.
A budućnost Exodusa? Pročitao sam da ste, kad ste snimali Goliath, napravili nešto poput 18 pjesama, a deset ih je na Goliathu i da ste gotovo završili sljedeći album.
Napravili smo otprilike 18 pjesama s Exodusom i mislim da je nekoliko njih gotovo dovršeno. Možda će neke od ostalih trebati malo preraditi, a ne ponovno snimati. Tko zna kako će to izgledati kad dođe vrijeme. Proći će još godinu dana prije nego što se ponovno vratimo tom materijalu. Napisali smo hrpu stvari jer smo svi bili jako uzbuđeni što smo ponovno zajedno. U tom smislu bilo je stvarno super. Vidjet ćemo što će biti s tim.
Možeš li poslati neku poruku hrvatskim fanovima?
Uvijek mi je bilo zabavno dok sam bio tamo, a publika je uvijek bila luda. Veselim se povratku!
Hvala ti! Vidimo se!
Hvala ti! Vidimo se. Bok.
FOTO: Jim Louvau
