Autor: Igor Horvat
Uoči koncerta koji će se održati u nedjelju, 12. travnja, u zagrebačkom klubu Boogaloo, razgovarali smo s Geoffom Tateom, glasom koji stoji iza jednog od najvažnijih konceptualnih albuma u povijesti metal glazbe i bivšim frontmenom Queensrÿchea. Intervju je vođen svega četiri dana prije njegova dolaska u Zagreb.
Povod je aktualna turneja Operation: Mindcrime – The Final Chapter, u sklopu koje će zagrebačka publika imati priliku uživo čuti album koji je još 1988. godine redefinirao granice heavy metala. Operation: Mindcrime nije bio samo komercijalni uspjeh i ključni trenutak u karijeri benda već i djelo koje je kroz svoju kompleksnu priču i ambiciozan pristup postavilo nove standarde unutar žanra.
Uoči nastupa u Boogaloou, Tate je govorio o životu na neprekidnoj turneji, širenju koncerata na nova tržišta, snimanju albuma u pokretu i bez diskografske kuće, ali i o nasljeđu albuma koji i danas ima posebno mjesto među fanovima.
Dobar dan, Geoff! Za početak, doista cijenim što si izdvojio dio svog vremena za ovaj razgovor i želim ti iskreno zahvaliti na tome. Sigurno se ne sjećaš, no ovo je naš drugi intervju – prvi smo radili sada već davne 2001. godine.
Oh, prošlo je toliko godina, ha? Drago mi je što se ponovno susrećemo.
Meni sigurno još i više! (smijeh) Stvarno je ugodno ponovno razgovarati s tobom nakon svih ovih godina, a sjajno je i to što si još uvijek aktivan na sceni.
Pa, sad više ne mogu odustati! (smijeh)
Ne želim te previše zadržavati, pa se idemo posvetiti novom intervjuu. Europski dio turneje Operation: Mindcrime – The Final Chapter Tour nedavno je započeo, no ti si već dugo u nekom neprekidnom ritmu i gotovo da ne uzimaš pauzu od koncerata. Čini se da stalno prelaziš s jedne turneje na drugu. Kako uspijevaš ostati na toj razini i izdržati taj tempo?
Pa da, tako ispada. No, na kraju krajeva, to mi je zapravo i cilj. Pokušavam doći na što više mjesta gdje mogu. Drugim riječima, poanta je da nastojim odnijeti svoju glazbu svugdje. Zasad sam bio u 68 zemalja, što je, mislim, prilično dobro.
Apsolutno se slažem. U neka druga vremena sve se uglavnom vrtjelo oko SAD-a, Japana i zapadne Europe, a danas tvoja turneja uključuje i Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju, Bugarsku, Rumunjsku, Grčku, Cipar i Tursku – dakle zemlje koje ranije uglavnom nisu bile obuhvaćene. To nije slučaj samo kod tebe, već i kod mnogih drugih poznatih izvođača s hard rock/heavy metal scene. Kako gledaš na te promjene i koji su glavni razlozi za njih?
Pa znaš, cijela se industrija dosta promijenila od dana kada sam ja počeo. Nekad si bio na uobičajenom rasporedu, odnosno imao si turneje koje su se vrtjele oko snimanja albuma. A sam proces snimanja albuma sada se toliko promijenio da ih zapravo više ne radiš tako često. Više si na turneji nego u studiju, pa su se i cijela ideja i raspored prilično prilagodili tim promjenama. Osim toga, puno mjesta danas ima razvijeniju koncertnu industriju, što uključuje i sve zemlje koje si naveo. Primjerice, mislim da sam prvi put u Zagreb došao negdje oko 2015. godine. Da, to je bio prvi put da sam tamo nastupio. Prije toga nisam imao vezu, promotora ili nekoga tko bi me doveo i organizirao koncert, tako da jednostavno treba vremena za izgradnju odnosa s različitim ljudima u poslu. Također, želim naglasiti da smo bili i u Ukrajini prije nekoliko godina, a sada, iz poznatih razloga, tamo trenutno ne možeš nastupati. Stvari se mijenjaju. Moraš se znati prilagoditi situaciji i napraviti nešto kada ti to okolnosti dopuste.
U Europi si sada već otprilike dva tjedna. Kako bi opisao dosadašnji tijek turneje, s posebnim naglaskom na ova pomalo neuobičajena mjesta?
Oh, sve se odvija u doista najboljem redu. Zapravo smo na turneji još od siječnja, kada smo počeli svirati po SAD-u. I sam koncertni nastup do sada se stvarno razvio i napredovao u pravom smjeru. Svi koji sada nastupaju sa mnom – tu mislim na bend koji imam – sviraju nevjerojatno dobro. Vrlo smo konzistentni. A čini se da publika stvarno uživa u glazbi. Na koncerte dolazi puno ljudi, a iznenađuje me i velik broj mlađe publike. Dakle, primjećujem mnogo onih koji prije nisu imali priliku čuti Operation: Mindcrime izveden uživo. Pretpostavljam da to žele doživjeti dok sam još tu, odnosno prije nego što umrem! (smijeh) Tako da je i iz te perspektive sve jako dobro.
Je li ti neki koncert u ovom europskom dijelu turneje bio posebno impresivan ili bi izdvojio neki koji te baš ostavio bez riječi?
Iskreno, svaki koncert do sada bio je stvarno fenomenalan. U Grčkoj smo odsvirali, mislim, tri ili četiri koncerta i svi su bili jako dobro posjećeni, s vrlo entuzijastičnom publikom. Znaš, volim vidjeti publiku koja je uzbuđena zbog mog nastupa. Ali opet, neke publike se, kulturno gledano, ne izražavaju toliko emocionalno – neke to rade više, neke manje. Tako da, pretpostavljam, ne smiješ se razmaziti s Grcima, jer oni doslovno polude. I onda nesvjesno počneš uspoređivati sve druge publike s grčkom, što zapravo nije ispravno! (smijeh) Vjerojatno to ne bih trebao raditi.
Iskreno se nadam da će ti i u Zagrebu u nedjelju biti slično iskustvo! (smijeh) A jedan zanimljiv detalj vezan uz turneju Operation: Mindcrime – The Final Chapter jest i sam naziv, koji sugerira nekakav završetak. Možeš li pojasniti na što se točno odnosi taj “The Final Chapter”?
Da, pa to ima veze s albumom koji uskoro objavljujemo, zapravo s posljednjim poglavljem priče. Prva dva albuma, Mindcrime I i Mindcrime II, bila su fokusirana na glavnog lika Nikkija i na to kroz što prolazi i što doživljava. Dakle, glavni fokus bio je na njegovoj perspektivi. Ovaj novi album potpuno je suprotan – priča je ispričana iz perspektive lika Dr. X-a, kojeg na prijašnjim albumima zapravo nikada ne upoznamo do kraja. On je više netko tko ima kontrolu, ima velik utjecaj na ljude i djeluje pomalo sjenovito i misteriozno. Tako da na ovom albumu zapravo istražujemo tko je on, kako je došao do te pozicije i što ga definira. Mislim da je to zanimljiva perspektiva i vjerujem da će fanovima koji poznaju te albume biti posebno zanimljivo otkriti tko je taj lik.
Upravo me to prilično zbunilo jer sam proučavao vaše setliste i primijetio da se na njima ne nalazi nijedna pjesma s tog novog albuma.
Pa da, tako je trenutno, no ubrzo ćemo na koncertima uključiti i te nove stvari. S novim pjesmama krećemo vrlo uskoro. Moramo pričekati da album izađe.
Dakle, bit će to prilično brzo jer album izlazi za otprilike mjesec dana?
Točno, album izlazi 3. svibnja.
Izdajete ga samostalno, zar ne?
Upravo tako, to je točna informacija.
Kako to da ste odlučili eliminirati diskografske kuće iz tog procesa?
Pa znaš, kroz karijeru sam surađivao s nekoliko različitih diskografskih kuća. No od 2000-ih nadalje diskografske kuće zapravo su uvelike izgubile sposobnost prodaje ploča. Tada se čovjek počne pitati – koja je njihova uloga danas? Djeluju pomalo zastarjelo, kao ideja koja je nekako prošla svoj vrhunac, barem po meni. Iskreno, meni diskografska kuća nije potrebna da bih prodavao glazbu. Pa zašto bih ih onda koristio? Njihova osnovna svrha je prodaja glazbe. Ako to više ne mogu raditi, koja je zapravo njihova poanta?
Kod neovisnih ili samostalnih izdanja distribucija predstavlja najveći izazov. Na koji način je nama u Europi najlakše doći do fizičkog primjerka novog albuma?
Ako želiš fizički primjerak, jednostavno ga naručiš preko moje web-stranice. Da, imamo organiziranu distribuciju i za Sjedinjene Države, ali i za Europu.
S druge strane, kakav je tvoj stav o glazbi u digitalnom formatu?
Iskreno, mislim da je i to odlično. Bilo kakav digitalni format je dobar, kao i fizički – sve je to super. Na kraju krajeva, sve se ionako svodi na prodaju.
U današnje doba, iz perspektive fanova i kupaca, to je vjerojatno i najpraktičnija varijanta, no old school način kolekcioniranja u obliku fizičkog primjerka albuma i dalje ima svoj značaj.
Pretpostavljam da je to tako. Ako je netko zainteresiran za određeni tip proizvoda, želiš mu to i omogućiti. Neki ljudi su još uvijek jako zainteresirani za vinile, CD-e, kazete i slično, pa onda svima nastojiš izaći u susret. Kao što znaš, tehnologija se stalno mijenja. Prilagodiš se situaciji.
Vratimo se opet malo na novi album. Do sada sam čuo pjesmu “Power”, za koju mogu reći da je stilski logičan nastavak onoga na što smo navikli s prijašnjih albuma. Uzorak je ipak premalen – možeš li mi opisati i ostatak albuma?
Iskreno, taj dio bih radije preskočio. Nikad ne opisujem glazbu na taj način. Mislim da je najbolje može opisati osoba koja je sluša – to je osobno iskustvo i putovanje. Neki će ljudi u njoj stvarno uživati, neki će se možda zabaviti, a neki će biti potpuno oduševljeni. Jednostavno nema načina da se unaprijed zna kako će ljudi reagirati. Što se stila tiče, rekao bih da se nastavlja u duhu Operation: Mindcrime I i II. Dakle, glazbeno je vrlo sličan stil, što se uklapa i u samu priču. Mislim da je to sve dio istog svijeta. Nije riječ o nekoj velikoj devijaciji u odnosu na ono što se čuje u pjesmi “Power”. Zapravo je prilično dosljedan tom zvuku.
S obzirom na to da si stalno na turnejama, kako si uspio pronaći vrijeme za pisanje i snimanje albuma? Iz moje perspektive čini se da je to moralo biti prilično izazovno.
Na kraju i nije toliko izazovno – svaki dan radiš pomalo, koliko ti raspored dopušta. I znaš, najvažnije u cijeloj priči jest da ne postoji nikakav rok. Nemam diskografsku kuću koja mi diše za vratom i govori: “Moramo ovo prodati da bismo ispunili financijski plan.” Tako da mogu raditi vlastitim tempom, onako kako želim. I to je ono što smo i napravili. Proces je zapravo zanimljiv jer današnja tehnologija omogućuje da snimaš gdje god se nalaziš. Taj album sniman je u hotelskim sobama, iza pozornice na koncertima, u raznim studijima, kod mene doma, pa čak i u jednom dvorcu u Francuskoj – svugdje gdje sam mogao pronaći prostor za opremu i posvetiti se radu.
Ovako kako to opisuješ, doista djeluje kao sjajno iskustvo u kojem dobiješ potpunu slobodu, uz korištenje prednosti novih tehnologija i neovisnog rada.
Upravo tako. To je jednostavno stvar tehnoloških promjena, kao što smo i govorili o snimanju glazbe. Više ne moraš ići na jedno mjesto, postaviti se tamo i provesti mjesece radeći na istom mjestu. To više nije nužno. Nisi više vezan za to. Internet nam omogućuje da se povežemo gdje god se nalazimo u svijetu, zar ne? Čak imam i Starlink sustav koji nosim sa sobom, pa možemo spojiti svu opremu i biti povezani na taj način. To je stvarno sjajno.
Na ovoj turneji izvodite izvorni Operation: Mindcrime album u cijelosti. O njemu je već mnogo toga rečeno – poznajemo temu i priču albuma, jasan nam je i njegov uspjeh kod kritike i publike. Izašao je 1988. godine, u vrijeme kada je, s jedne strane, vladao veliki boom hair metala, a s druge se razvijao thrash metal. Vaša glazba bila je dosta drugačija od tih podžanrova, a istovremeno se radilo o vrlo ambicioznom konceptualnom albumu s originalnom pričom. Gledano iz današnje perspektive, misliš li da je to tada bio velik rizik, s obzirom na to da nije slijedio trendove tog vremena?
Ne, Queensrÿche je bio bend koji nikada nije pratio trendove! (smijeh) Apsolutno ne. Nikad nas nije zanimalo slijediti ono što netko drugi radi ili uklapati se u neki žanr ili nešto slično. Upravo zbog tog žanrovskog neuklapanja imali smo prilično težak put. Međutim, publika često traži upravo to. Zato nam je uvijek bilo izazovno, jer je svaka diskografska kuća s kojom smo radili željela da radimo kompromise i zvučimo kao drugi izvođači. Davali su nam razne zanimljive savjete, poput: “Trebali biste zvučati kao Kim Carnes, to ljudi žele čuti.” Ili: “Sigue Sigue Sputnik je odličan primjer, trebali biste biti više poput njih.” (smijeh) Kad čuješ takve savjete, stvarno se zapitaš o razmišljanju ljudi koji ih daju, zar ne? To jednostavno nije bilo ono čime smo se mi bavili niti ono što nas je zanimalo. Mi ne stvaramo glazbu za druge. Nitko to zapravo ne radi. Kao umjetnik, stvaraš za sebe i onda to podijeliš sa svijetom.
Kad smo već kod Queensrÿchea, znam da to nije tema o kojoj rado govoriš i ne bih ulazio u detalje oko razlaza, ali teško ju je u potpunosti izbjeći. Nakon svih ovih godina, možeš li reći je li se tvoj odnos s ostalim članovima u međuvremenu barem malo popravio?
Ne, zapravo nije, jer nismo u kontaktu. Mislim da nisam razgovarao s njima još od 2012. godine! (smijeh) Iskreno, nemam interesa obnavljati taj odnos. To je završena priča već dugo vremena. A Queensrÿche danas zapravo više nije bend kakav je bio – rekao bih da je to sada više bend Michaela Wiltona.
U redu, to bi bilo sve za ovaj put. Geoff, hvala ti još jednom na izdvojenom vremenu!
Nema na čemu, hvala i tebi. Vidimo se u Zagrebu!
To sigurno! I za sam kraj, koja ti je poruka za fanove koji dolaze u nedjelju, 12. travnja, u klub Boogaloo?
Dođite spremni na odličan provod. Čeka vas sjajan koncert i jedva čekam nastupiti pred vama!
