Autor: Igor Horvat
Iz današnje perspektive nije nikakva prevelika mudrost Njemačku proglasiti svjetskom heavy metal/hard rock „Mekom“. Međutim, vratimo li se u 70-e godine prošlog stoljeća, podatak da su jedino Scorpions bili blizu reputacije i popularnosti britansko-američko-australskih “teškaša” tipa Deep Purple, Led Zeppelin, Black Sabbath, AC/DC, Aerosmith i Kiss, djeluje poprilično neobično. Na samom kraju desetljeća, 1979. godine, “ambasadorima rocka iz Hannovera” u toj se priči pridružuje i Accept, solingenški kvintet predvođen karizmatičnim vokalom, Udom Dirkschneiderom. Accept je postao njemački odgovor na britansku invaziju u obliku New Wave Of British Heavy Metala (NWOBHM), pokreta u kojem su predvodnike predstavljali Saxon, Iron Maiden, Def Leppard, Diamond Head i slični.
Svakim od prva 4 albuma Accept je rapidno napredovao po pitanju kvalitete materijala, produkcije, popularnosti i utjecaja na kompletnu scenu. Primjerice, pjesma Fast As A Shark s albuma Restless And Wild iz 1982. smatra se jednom od najbitnijih u razvoju speed/thrash metala. Komercijalno najveći uspjeh u karijeri benda predstavljao je idući album, Balls To The Wall, koji je objavljen u prosincu 1983. godine. Isti je dosegao i zlatni status u Americi. Bend je snimio još 2 razmjerno uspješna albuma, međutim tada dolazi do razlaza Ude Dirkschneidera s ostatkom ekipe.
Accept je svoj novi pokušaj jačeg proboja na američko tržište odlučio nastaviti s Amerikancem Davidom Reeceom, dok Udo nastavlja s nekom vrstom solo karijere u obliku benda U.D.O. Nakon 4 odlična albuma, Udo ipak ujedinjuje snage s posrnulim matičnim bendom 1992 godine. Objection Overruled (1993) označio je trijumfalni povratak, dok su Death Row (1994) i Predator (1996) ipak predstavljali korak unazad. Uslijedio je novi razlaz Ude Dirkscnhneidera i Accepta, ovaj puta trajni. Bend U.D.O. je od kraja 90-ih do danas uspio objaviti čak 14 studijskih albuma, dok se Accept iz faze neaktivnosti vraća 2010. s albumom Blood Of The Nations i novim američkim vokalom, Markom Tornillom.
Wolf Hoffmann, originalni gitarist Accepta, uz pomoć svoje supruge Gaby (poznata i pod pseudonimom Deaffy, menadžer i tekstopisac u bendu), postao je legalni vlasnik imena Accept još davne 1981. godine. Ponajviše iz tog razloga, Udo je osnovao i paralelni bend, projekt nazvan jednostavno Dirkschneider kojemu je glavni fokus klasični Accept materijal.
Povodom 40. obljetnice slavnog Balls To The Wall albuma, snimljena je i nova verzija, a turneja po Europi započela je 25.02. u Zagrebu. O svim aktualnostima, budućim planovima i ostalim zanimljivostima imali smo priliku proći neposredno prije zagrebačkog koncerta s legendom europskog heavy metala, gospodinom Udom Dirkschneiderom.
Udo, za sam početak zaželio bih ti dobrodošlicu u Hrvatsku!
Hvala! Da, prvi put u karijeri nastupam u Hrvatskoj. Trebalo mi je 50 godina, no konačno sam uspio doći! (smijeh) Jako se radujem večerašnjem koncertu.
Osobno, bio sam prilično iznenađen kada je organizator u najavi koncerta naglasio činjenicu kako ti je ovo prvi nastup u našoj zemlji. Naravno da ste svirali u susjednim državama i upoznali hrvatske fanove, no ovdje do sada ipak niste bili.
Da, teško za povjerovati!
Sa Zagrebom vam počinje i nova turneja. Kakva su ti neka generalna očekivanja?
Pa, kao što već znaš, povod ove turneje je 40. obljetnica albuma Balls To The Wall. Naravno, ista se trebala odviti prošle godine, no to jednostavno nije bilo moguće. Kao što sam već naglasio, jako se radujemo večerašnjem koncertu kao i ostatku turneje. Mislim da je set lista iznimno zanimljiva. Odsvirat ćemo kompletan Balls To The Wall album, a ono što me posebno veseli je i činjenica da je tu i nekoliko pjesama koje nikada nisam izvodio s Acceptom. OK, s Dirkschneider bendom smo to već prakticirali nedavno po Južnoj Americi. Oko Balls To The Wall albuma ubacili smo i očekivanu “hit paradu”. Doista očekujem da će svi biti zadovoljni ovakvim izborom. No znaš, uvijek se nađe netko tko prigovori o zapostavljanju pojedinih pjesama, jednostavno ne možeš zadovoljiti baš svačiji ukus. No još jednom napominjem, mislim da smo kreirali odličnu set listu.
Krajem ovog tjedna, točnije 28.02.2025. izlazi i Dirkschneider album Balls To The Wall Reloaded, kojega ova turneja promovira. Album je ponovo snimljen prošle godine, a karakteristike su mu brojni gosti zastupljeni na svakoj pjesmi?
Točno. Na početku to uopće nije bio dio našeg plana. Međutim, onda su se desili različiti festivali gdje uvijek sretneš hrpu glazbenika. Mi smo dobili brojne upite tipa “Hej, na koji ćeš način obilježiti 40. godišnjicu albuma?”. Odgovor je naravno bio prigodna turneja. Nakon toga bi znalo uslijediti “Wow, znaš, Balls To The Wall mi je jedan od najdražih albuma uopće, volio bih otpjevati barem jednu stvar kao gost na toj turneji!” i slično. Kada smo konačno sjeli i počeli planirati tu godišnjicu, došli smo do zaključka kako bi doista imalo smisla ponovo snimiti čitav album. U redu, postoji izreka „ne diraj svetu kravu”, međutim mi smo svejedno počeli raditi listu na kojoj su se našli svi potencijalno interesantni vokali za ovaj projekt. Na kraju je zadatak ispao kompliciraniji od očekivanog: dio tih pjevača bio je na turneji, neki su snimali svoje albume. Ipak smo uspjeli uskladiti rasporede i angažirati Joakima iz Sabbatona, Dee Snidera (ex-Twisted Sister, op.a.), Mille Petrozzu iz Kreatora, Biff Byforda iz Saxona, Doro Pesch, Michaela Kiskea iz Helloweena, Rippera Owensa (ex-Judas Priest, ex-Iced Earth, KK’s Priest, op.a.). Tu je također i Nils Molin iz benda Dynazty, koji je po mom mišljenju jedan od najboljih predstavnika nove generacije. Smatram da se taj neki “miks“ pokazao prilično dobrim i interesantnim, s čime su dueti dobili pravi smisao. Reakcije su za sada jako dobre. Naravno da smo na početku bili izuzetno nervozni i zapitivali se što će ljudi reći. Znaš kako to bude, uvijek se pojavi netko s negativnijim komentarima tipa “Zašto to radiš na taj način” i bla, bla, bla…(smijeh). Tako je bilo i sa zadnjim U.D.O. albumom, čuli smo komentare “Zašto je to ovako, prethodni album je bio puno bolji zbog ovoga i onoga” i slično. Što se turneje tiče, nadam se da ću s nekim od tih gostujućih vokala nastupiti i uživo, na bini. U Njemačkoj će to sigurno biti slučaj s Doro Pesch, a vjerojatno i s Michealom Kiskeom, pa makar samo u Hamburgu. Nakon toga nastupamo i na Wackenu, kao i Saxon, tako da je i ta mogućnost prilično izgledna. Još da se malo vratim na album – želim naglasiti da nismo mijenjali nikakve aranžmane, tu je sve isto kako smo napravili i 1983. godine. Osobno, moram priznati da me je snimanje učinilo i malo nervoznim, ipak je prošlo 40 godina, no na kraju je sve ispalo odlično, apsolutno svaka nota! (smijeh) I evo, to je to!
Pretpostavljam kako je svojevrsno “kopanje po prošlosti” potencijalno problematičan posao. Međutim, kako nakon tih 40 godina gledaš na taj klasični materijal s Balls To The Wall albuma, koji je od većeg dijela javnosti i fanova doživljen kao remek-djelo? Je li se u kojem trenutku pojavila misao “volio bih da sam ovo snimio nešto drugačije” ili slično, pa se isto sada korigiralo na novoj Reloaded ediciji?
Uglavnom ne. Jedino što je sada drugačije je eventualno situacija s Peterom Baltesom. On je većinu tih pjesama na basu svirao na isti način oko 30 godina, no sada je nešto malo promijenio u live izvedbi. Međutim, razlika je toliko minorna da je većina ljudi i ne primijeti. Što se snimanja pjesama tiče, meni je uglavnom bilo prilično jednostavno. Primjerice, Balls To The Wall je u studiju snimljena iz prvog pokušaja. Kritična je pomalo bila Losing More Than You’ve Ever Had, a Guardian Of The Night također nije bila pretjerano jednostavna. No ono što još moram naglasiti je i značaj gostujućih vokala. Njih nismo željeli ograničiti s konkretnim restrikcijama. Imali su svojevrsnu slobodu kod svojih izvedbi. Naš jedini uvjet je bio da pjevači otpjevaju kompletne pjesme, tako da se lakše kombiniraju s mojim dijelovima. Rezultat je uglavnom jako zanimljiv. Kada slušaš Kiskea na Losing More Than You’ve Ever Had, to zvuči kao Helloween stvar! (smijeh) Slično vrijedi i za London Leatherboys s Biffom, koja bi bez problema prošla kao Saxon pjesma. Dakle, svi su napravili odličan posao, nije bilo ono tipično odrađivanje istoga. Entuzijazam je bio prisutan, što se na kraju i osjeti u pjesmama. Meni i Peteru je ovo poseban album, s Balls To The Wall smo postali poznati u cijelom svijetu. Prije njegovog objavljivanja iz te perspektive Europa je bila u redu, no Balls nam je otvorio vrata Amerike. Tamo su stvari jednostavno eksplodirale. Dakle, meni i Peteru je ovo definitivno jedan od najvažnijih u čitavoj karijeri. I evo, tu smo gdje jesmo! (smijeh)
41 godinu kasnije! (smijeh)
Točno! (smijeh) Sada nas očekuje nova turneja koja će se odužiti do ljeta iduće godine. Krenuli smo s Europom, a kasnije će uslijediti festivali. U međuvremenu će se tu negdje ugurati i rad na novom U.D.O. albumu, to nam je jedini mogući termin. Onda u studenom slijedi turneja sa Saxonom po Velikoj Britaniji i Irskoj, pa aktivnosti vezane uglavnom za Njemačku. Neki zimski festivali i slično, nakon čega će uslijediti vjerojatno Danska i Nizozemska. Za ožujak i travanj iduće godine predviđena nam je i turneja po Sjedinjenim Državama i Kanadi, pa onda na red dolaze Japan i Australija. Za ljeto klasika u vidu festivala, pa novi U.D.O. album i turneja.
Vaš prvi album izašao je davne 1979. godine, a s obzirom na sve aktivnosti koje su uslijedile nakon toga, stječe se jaki dojam da si pravi radoholičar koji nikada ne uzima veće kreativne pauze. Novi albumi slijede u pravilu svake druge godine, što je doista impresivno.
Tako nekako. Moja glavna ideja je da uvijek idem i gledam prema naprijed. Napravio sam i neke neobične stvari, kao što je bio onaj projekt s The German Armed Forces Concert Band (Musikcorps der Bundeswehr) naziva We Are One. Klasika koja u biti i nije klasika.. (smijeh) No, radilo se po meni o prilično važnom uratku. Snimili smo i cover album My Way tijekom pandemije COVID-19, a s Dirkschneider & The Old Gang EP Arising. Taj EP je bio objavljen uglavnom kako bi prikupili novčana sredstva za bend i tim oko njega. Ne treba posebno naglasiti kako za vrijeme pandemije nije bilo koncerata, a samim time ni prihoda od njih. A kao što sam već naglasio, ubrzo počinjemo raditi na novom U.D.O. albumu, koji će biti jubilarni 20. po redu u karijeri benda. Nevjerojatno! A dosta ljudi me već više puta upitalo je li došlo i vrijeme za umirovljenje. Ma kakvi, zašto bih to učinio? Uvijek kažem – sve dok se još uvijek zabavljam i uživam u onome što radim, dok me glas još uvijek služi i dok možemo svirati na turneji poput ove, zašto bih išao u mirovinu? Zašto da sjedim kod kuće i ništa ne radim? Ne hvala, nije to za mene. Uostalom, situacija u bendu je stvarno sjajna. Iznimno sam sretan što ponovo surađujem s Peterom Baltesom, koji je također ovdje jako zadovoljan. Stvarno se odlično zabavljamo. S druge strane, tu su i mladi glazbenici, uključujući i mog sina Svena, zatim Fabian (Dee Dammers, op.a.) koji ima 32 godine, te Andrey sa svojih mislim 39 godina.
Njih troje izgleda da nisu ni bili rođeni kada je objavljen Balls To The Wall! (smijeh)
Točno! (smijeh) No znaš, pravo je zadovoljstvo svirati ovu vrstu glazbe s novijom generacijom. Oni su puni nekih novih ideja, tako da mogu reći kako sam još uvijek u nekom procesu učenja. Prilično je interesantno koliko toga možeš naučiti od mladih glazbenika.
Jedna zanimljivost kada već spominješ sina Svena – u našem zadnjem intervjuu, još tamo 2002. Godine, tijekom promotivne kampanje za U.D.O. Man And Machine album, naglasio si kako ti djeca u to doba nisu pokazivala baš nikakav interes za heavy metal glazbu. Evo, svjedoci smo da su se stvari prilično promijenile od tada! (smijeh)
Da, i ne samo to – ovaj ožujak će biti točno 10 godina otkako je Sven član U.D.O. benda! Zanimljiva je to priča. Naime, 2015. ili krajem 2014. godine tražili smo novog bubnjara. Sven je tada bio roadie Saxonu, a Nigel (Glockler, bubnjar benda Saxon, op.a.) je morao na operativni zahvat. Biff je tada upitao Svena ako može odraditi nekoliko koncerata. Sjećam se da smo se Biff Byford i ja našli kada su nastupali u Berlinu. Pitao sam ga za savjet, a on mi je preporučio Svena! “Moj sin??? Biff, jesi li siguran?”. “Apsolutno, on je prava osoba za taj posao”, odgovori mi Biff. I eto, 10 godina kasnije, Sven je još uvijek tu. Na početku je bio prilično nervozan zbog sveukupne situacije, no danas je jednostavno važan faktor u bendu. Osim sviranja bubnja, meni pomaže s vokalnim melodijama, a i involviran je u fazi produkcije. Drugim riječima, bend smo pretvorili u neku vrstu obiteljskog posla! (smijeh) Zadovoljan sam i jako ponosan, odrađuje odličan posao.
Sve je jasno, sin i Peter Baltes, doista zvuči kao obiteljski posao!
Točno, a moramo još naglasiti i utjecaj Stefana Kaufmanna (ex-bubnjar Accepta te ex-gitarist U.D.O., op.a.). U redu, on nije svirao na Balls To The Wall Reloaded albumu, no konstantno je davao upute Svenu o načinu na koji je trebao odsvirati pojedine dijelove. Postoje tu određene tajne. Isto je bilo i s gitarskim dionicama. Stefanu je sve to u malom prstu, on jednostavno sve zna! Dakle, 3 originalna člana Accepta su involvirana na ovom albumu.
Kada smo već kod Stefana, kakvo je stanje s njegovim zdravljem? Poznato je kako su problemi te prirode bili glavni razlog njegove neaktivnosti u svijetu glazbe.
Mogu reći da je sada prilično dobro, skroz se oporavio. Međutim, kod njega je i zasićenje uzelo maha, jednostavno više ne želi odlaziti na turneje i svirati koncerte. Sada je fokusiran na rad u studiju i neke video projekte. Dakle, prilično je zauzet, ali tipične aktivnosti oko benda su za njega gotova stvar. Isto vrijedi i za mog starog basista Fitty Wienholda, koji je u bendu proveo 23 godine. Jednom mi je samo prišao i rekao “Čuj, umoran sam od svega ovoga, bilo je dosta.”. Takve situacije moraš respektirati. Odmah sam ga upitao: “Ok, jesi li siguran u to?”, a odgovor je bio potvrdan. I danas smo stalno u kontaktu, no i kod njega nema povratka. Što je, tu je…
Sve je to logično i razumljivo, zato me i iznenađuju glazbenici sa zavidnom karijerom koji još uvijek ne daju znakove posustajanja.
Iskreno, nije to uopće jednostavan način života. Meni uvijek treba nekoliko dana na početku ciklusa da bih se opet naviknuo. Međutim, nakon 2-3 dana sve dođe na svoje. Uvijek imamo cool autobus za turneje i slično, što prilagodbu čini lakšom.
Glavna tema našeg današnjeg razgovora je Balls To The Ball, klasik benda Accept. Pretpostavljam da ti nije ugodna ta priča, ali jednostavno ne mogu izbjeći i sadašnjost grupe glazbenika koja danas djeluje pod tim imenom. Što općenito misliš o njima u fazi s Markom Tornillom kao vokalom?
Stvarno ne znam što bih ti odgovorio na to pitanje. Što reći? Želim im sve najbolje, ali po meni to već odavno nije bend Accept. Od originalnih članova ostao je još samo Wolf Hoffmann. On je odličan gitarist, bez ikakve dvojbe. Ali ostatak te ekipe…stvarno ne znam.
Njihov zadnji album naziva Humanoid izašao je prije manje od godinu dana. Osobno, prvih nekoliko albuma s Markom bili su prilično solidni, no Humanoid pokazuje manjak inspiracije i nije me pretjerano impresionirao.
Da, velik broj ljudi dijeli to mišljenje. No znaš što, siguran sam da i Wolf neće biti pretjerano oduševljen s Balls To The Wall Reloaded! (smijeh) S druge strane, on je također mogao napraviti nešto slično, ali nije. Njegov problem. Već duže vremena nemam nikakav kontakt s Wolfom, a isto je i s Peterom. Kažem još jednom, i dalje mu želim sve najbolje. Za njega je izvrsna stvar što je zadržao ime Accept. Međutim, često na festivalima primjećujem odabir pjesama koje izvode. Iz toga se da lako zaključiti kako su za novog vokala stare Accept stvari očito poprilično zahtjevne. Ako već nastupaš s imenom benda Accept, logično je da će publika htjeti čuti stare klasike. Iz moje perspektive sve je jednostavno: kada želim izvoditi Accept pjesme, tu je bend Dirkschneider, a kada je u pitanju novi materijal, tu je U.D.O. I s jednim i drugim projektom imamo zadovoljavajuće sljedbeništvo. Primjerice, posljednja turneja za album Touchdown je bila impresivna.
Nasljednika albuma Touchdown definitivno možemo očekivati 2026. godine?
Točno, ali tamo negdje na jesen, vjerojatno ne prije rujna ili listopada. O svemu tome ovisi mnogo faktora, među ostalom i tko još izdaje albume u to vrijeme. Nakon toga odmah slijedi i turneja po Europi, pa Amerika. Opet sve isto, samo pod imenom U.D.O. Bitno da se ide naprijed! (smijeh)
Naše previđeno vrijeme od 15 minuta za ovaj intervju odavno je isteklo. Da zaključimo – vaš prvi nastup u Hrvatskoj ubrzo počinje, a imaš li kakvu ideju o tome što te ovdje očekuje?
Obično mogu reći kakva je publika tu ili tamo, no stvarno ne znam što će se večeras desiti. Vidjet ćemo, nadam se da će doći velik broj ljudi. Nadam se da ću biti ugodno iznenađen s publikom, tako da je entuzijazam definitivno prisutan!
UDO DIRKSCHNEIDER DISKOGRAFIJA (studijski albumi):
ACCEPT:
• Accept (1979)
• I’m A Rebel (1980)
• Breaker (1981)
• Restless And Wild (1982)
• Balls To The Wall (1983)
• Metal Heart (1985)
• Russian Roulette (1986)
• Objection Overruled (1993)
• Death Row (1994)
• Predator (1996)
U.D.O.:
• Animal House (1987)
• Mean Machine (1989)
• Faceless World (1990)
• Timebomb (1991)
• Solid (1997)
• No Limits (1998)
• Holy (1999)
• Man and Machine (2002)
• Thunderball (2004)
• Mission No. X (2005)
• Mastercutor (2007)
• Dominator (2009)
• Rev-Raptor (2011)
• Steelhammer (2013)
• Decadent (2015)
• Steelfactory (2018)
• Game Over (2021)
• Touchdown (2023)
DIRKSCHNEIDER:
• Balls To The Wall Reloaded (2025)
FOTO: Leon Belovarić
