(Autor: Igor Horvat)
Osam dana nakon prvotno zakazanog termina, Agent Steel su ipak stigli u Zagreb. Problemi s vizom Johna Cyriisa i iznenadne promjene unutar turneje nakratko su doveli koncert u pitanje, no bend je 20. svibnja ipak nastupio pred domaćom publikom.
Večer je pritom imala i snažan riječki pečat. Koncert je otvorio Diamond Dust, dok je drugu gitaru tijekom nastupa Agent Steela odsvirao Bruno Mičetić, gitarist riječkog Keopsa, koji je privremeno uskočio kao dio turnejske postave benda.
Agent Steel osnovan je 1984. godine u Los Angelesu pod vodstvom karizmatičnog i često kontroverznog vokala Johna Cyriisa. Ranim izdanjima poput Skeptics Apocalypse i Unstoppable Force bend je vrlo brzo stekao kultni status unutar američke speed/thrash metal scene, ponajviše zahvaljujući ekstremnoj brzini, prepoznatljivim visokim vokalima i sci-fi te kozmičkoj tematici koja ih je jasno izdvajala od većine tadašnjih bendova. Nakon burne povijesti obilježene raspadima, promjenama postave i višestrukim reaktivacijama, Agent Steel i danas ostaju aktivni, a posljednji studijski album No Other Godz Before Me iz 2021. pokazao je da bend i dalje uspješno zadržava svoj prepoznatljivi spoj agresije, melodije i atmosferičnog konceptualnog pristupa.
Neposredno nakon koncerta razgovarali smo s Johnom Cyriisom i gitaristom Nikolayem Atanasovim o novom albumu Pilgrimage, Megadeth danima, evoluciji Agent Steela, metal filozofiji i svemu onome što Johna Cyriisa i dalje čini jednom od najnepredvidljivijih figura klasične thrash scene.
Odgođeni koncert u Zagrebu i problemi na turneji
John, jedan si od onih glazbenika koji prvi put nastupaju u mojoj zemlji. Kakvi su vaši prvi dojmovi i kako vam se zasad sviđa ovdje?
John Cyriis: Jako mi je lijepo, uživam biti ovdje. Grad Zagreb je stvarno krasan, a i zemlja također. Uživao sam u vožnji ovamo, kao i u krajoliku i prirodi. Mnoge druge zemlje to nemaju u ovoj mjeri. Za sada mi sve predstavlja jedno jako ugodno i lijepo iskustvo.
Drago mi je to čuti. I još mi je draže što ste uopće uspjeli doći i održati ovaj koncert. Istina, osam dana kasnije od prvotno dogovorenog termina, ali najvažnije je da su se poteškoće i neočekivani problemi ipak riješili. Možeš li malo pojasniti što se točno dogodilo s vizom i gitaristom Johnnyem?
John: Već smo imali Brunu kao gostujućeg glazbenika, što je bila odlična odluka u posljednji trenutak, jer je naš gitarist imao obiteljskih problema i morao se iznenada vratiti u Brazil. Radilo se o hitnoj situaciji. Što se mene tiče, imao sam problem s novom elektroničkom vizom, odnosno s novim sustavom ulaska. To je povezano s mojim sinom i njegovim državljanstvom, i ta informacija još nije bila ažurirana u svim sustavima na granici, pa je došlo do toga da nas sustav nije prepoznao. To je izazvalo kratki zastoj i komplikaciju. Zbog toga smo kasnili nekoliko dana i bio sam jako zahvalan promoterima i organizatorima što su uspjeli prebaciti koncert. Nisam uopće imao namjeru otkazati nastup. Dakle, nije bilo riječ o otkazivanju, nego o tehničkom problemu u sustavu koji mi je onemogućio putovanje. Na kraju smo sve uspjeli riješiti i evo nas ovdje, što me jako veseli. Volio bih da je sve bilo osam dana ranije, ali pretpostavljam da je bolje ikad nego nikad! (smijeh)
Novi album Pilgrimage i budućnost Agent Steela
Osobno mi je stvarno drago što sam vas napokon imao priliku vidjeti nakon svih ovih godina. Ranije mi je Nikolay spomenuo da je novi album u fazi pripreme, a radni naslov je, koliko znam, Pilgrimage, je li tako?
John: Točno, naslov će biti Pilgrimage. Radimo na novom materijalu i imamo nekoliko novih pjesama, a dio njih su zapravo i stvari koje su ostale od No Other Godz Before Me albuma, a skladao ih je Nikolay. Sve to sada spajamo i privodimo kraju. Prilično smo blizu završetka snimanja, nakon čega slijedi mastering koji će raditi netko poseban. Imamo i iznenađenje što se tiče mixing i mastering inženjera koji će završiti cijeli album i pripremiti ga za izdavanje. Plan je da album izađe, nadamo se, najkasnije u ožujku sljedeće godine. Moguće je da ćemo prije toga izdati i singlove. Možda u periodu od rane jeseni do zime, dakle između rujna i prosinca, planiramo objaviti dva singla, a potom i cijeli album u ožujku.
Odlično. Stilistički gledano, postoji li neka “skrivena nit” ili smjer u novom materijalu? Možemo li očekivati nešto što je logičan nastavak vaše dosadašnje karijere i posljednjeg albuma, ili ipak nešto donekle novo i neočekivano?
John: Pa, mislim da svaki bend mora imati neku vrstu evolucije. Recimo, Exodus sigurno neće 2027. snimiti još jedan Bonded by Blood – i normalno je da su se i oni razvili, i tehnički i kroz pisanje pjesama. Kako vrijeme prolazi, ljudi se mijenjaju, napreduju i tehnički i filozofski. Isto tako, na novom materijalu dotičemo se različitih ideja i tema. Ima tu utjecaja nekih mojih omiljenih bendova poput Slayera i Testamenta, pa i starijih, mračnijih i spooky stvari poput Blue Öyster Culta. Čak i nekih psihodeličnih, mind war koncepata. Naravno, sve to reflektira i današnje stanje u svijetu, politički i društveno. Ljudi se danas pitaju što se zapravo događa: je li sve pod kontrolom neke skrivene vlade u kontaktu s izvanzemaljcima ili je sve to samo iluzija, fikcija. Glazbeno, došao sam do vizije koju razvijamo zajedno s gitaristima s kojima radim. Jedan od njih je Johnny Moraes, brazilski gitarist koji mi je postao vrlo blizak prijatelj i suradnik, baš kao i Nikolay. Nikolay je s nama već duže, ali Johnny je zadnjih nekoliko godina jako uključen. U početku je Johnny donosio materijal koji nije u potpunosti bio ono što sam ja zamišljao, ali smo ga zajedno mijenjali, prilagođavali i gurali prema nečemu što ja zovem “cosmic horror” smjer, nešto mračnije, atmosferičnije i ambijentalnije u odnosu na klasični old-school thrash. Naravno, i dalje će tu biti energije i agresije thrasha i speed metala iz originalnog Agent Steel razdoblja, ali i puno novih elemenata koje sam oduvijek htio uključiti u Agent Steel i razviti bend u nešto novo, a to jednostavno nije postojalo na albumima iz 80-ih. To je bilo zato što, naravno, u vrijeme kada su snimani … to je bilo drugo vrijeme, druga tehnologija, znaš, oprema za snimanje i slično. Sve se razvilo od tada, sve je postalo digitalno. Produkcija je potpuno drugačija. Kad smo snimali Unstoppable Force, to je još bio analogni pristup, snimljen je na onoj velikoj traci! (smijeh) Imao je taj svoj bogati, topli, duboki ton, zvuk je jako izražen. Slušaš Heaven and Hell (Black Sabbath album iz 1980, op.a.), sve je analogno. Ali može li se to usporediti s nekim modernim albumima koji su stvarno dobro producirani, kao čak i novi Judas Priest od Andyja Sneapa, na primjer? Tehnike produkcije, snimanja i oprema su se razvile. Tako da, ne znam… I dalje volim staru školu, i dalje više preferiram Heaven and Hell. Kada ga slušaš, možeš to osjetiti, možeš to čuti po cijeloj prostoriji. Ali onda su neki materijali koje producira Andy Sneap također više ambijentalni. Mislim, neke stvari su malo čišće, znaš. Nema toliko naglašenog zvuka niže kvalitete. Volim taj “high-end” zvuk karakterističnog za Andya Sneapa. Dakle, ja osobno volim njegovu produkciju. Ali postoje i drugi sjajni producenti i s jednim od njih ćemo raditi na ovom nadolazećem albumu Pilgrimage. On je stvarno odličan. Radio je na nekim jako uspješnim albumima, znaš. Radio je s puno sjajnih ljudi. Tako da mislim da će ovaj album biti neka vrsta evolucije, baš kao što je to bio No Other Godz Before Me. Želim nastaviti od točke gdje je isti stao. Ne želim nastaviti tamo gdje smo stali s Unstoppable Force ili Mad Locust Rising, koji je zapravo bio snimljen jako jeftino u studiju u Malibuu, Kalifornija. Nije bilo puno efekata na njemu. Ako poslušaš kompletne dijelove vokalnog miksa, ne možeš to usporediti s Don’t Break the Oath (Mercyful Fate album iz 1984, op.a.), miksom vokala King Diamonda. Ima toliko sjajnih efekata na njegovom glasu. On je već sam po sebi odličan, ali kad dodaš te vrhunske efekte, album postaje puno jeziviji. Daje mu taj ambijent i onaj legendarni, nadnaravni, okultni status koji je postigao, dok Mad Locust Rising više zvuči kao snimka nastala na probi. Razumiješ na što mislim? U odnosu na njega zvuči kao stvarno odlična proba, u najboljem slučaju. Zato želim dodati neke stvari koje nisam ni stavio na No Other Godz Before Me. Želim ubaciti različite glasove i slojevite vokale. A onda i gitare. Želio bih napraviti spoj svih velikih bendova kao Mercyful Fate i mnogih drugih koje volim. Smatram da ovi dečki imaju sposobnost otići u tom smjeru. Mogu to postići. Nikolay, njegova gitarska tehnika, i moj drugi partner sada, Johnny – obojica dolaze kako iz stare, tako i nove škole gitarske tehnike, tehnologije i pristupa. Mislim da će to biti potpuno drugačiji univerzum od starog materijala. Samo se nadam da će ljudi uživati u tome.
Dakle ukratko, glavna ideja sada je zadržati duh starog materijala iz slavnih 80-ih, ali uz modernu tehnologiju, tj. preuzeti najbolje iz oba svijeta?
John: Da, točno. I dalje želimo zadržati tu energiju i dio agresije, tu veliku brzinu, naravno, ali isto tako unijeti i drugačiji ambijent. Ne želimo samo raditi nešto što zvuči kao stari old school iz 80-ih, koliko god to bilo sjajno. Danas smo ipak u nekom drugom vremenu.
Točno, sada smo ipak u 2026. godini. Ne možeš zauvijek živjeti u 80-ima, koliko god to možda bila najbolja era ikad. Nema smisla stalno se vraćati unatrag. A sada ovdje imate i fantastičnog gitarista iz nove generacije, Nikolaya.
John: Da, Nikolay je sjajan.
Nikolay: Hvala!
Očekivanja od strane fanova sada će sigurno biti visoka!
Nikolay: Nadam se da ćemo ih opravdati.
Sveukupno, misliš li da će album imati nekih deset pjesama? I planirate li možda nešto posebno za japansko izdanje ili neku limitiranu verziju?
John: To je dobro pitanje. Zapravo, iskreno, trenutno imamo oko 25 pjesama, što je dovoljno za dva albuma. Tako da ćemo snimiti dva albuma i objaviti ih odvojeno. Kao što sam najavio, plan je izbaciti nekoliko singlova ove godine, prije blagdana, a zatim prvi cijeli album tijekom proljeća 2027. Drugi dio, odnosno drugi album, izašao bi 2028. Do tada ćemo imati dovoljno vremena sve dodatno urediti, preraditi i fino dotjerati do kraja, tako da će ispasti stvarno nevjerojatno. Stvarno sam ponosan na ovaj materijal. Osim toga, planiramo napisati i nešto potpuno novo, dodatni materijal. Možda ćemo na kraju imati čak i tri albuma, jer Nikolay i ja zajedno sviramo i razvijamo stvari na još višoj razini od materijala koji trenutno imamo s Johnnyjem. Isti je već gotov i spreman za objavu. Ali mislim da će ono što nastane kad se Nikolay i ja potpuno povežemo podići sve na još višu razinu. Pogotovo materijal koji je ostao po strani, a za koji mislim da je, iako nije završio na No Other Godz, među najboljim stvarima koje smo ikad imali.
Hoćete li nastaviti suradnju s Dissonance Productions?
John: Ne, nećemo. Slobodni smo snimati s drugim kompanijama i projektima, te razmatrati druge ponude i mogućnosti.
Nikolay: Vjerujem da Dissonance sada zapravo više nije aktivan, zar ne? Mislim da ih je Cherry Red Records otkupio te da više ne potpisuju nove ugovore s bendovima. Iz tog razloga ćemo definitivno surađivati s nekom drugom diskografskom kućom.
John: Imam neke ponude i obaveze s kojima već radim zapravo posljednje dvije godine. Ali znaš, neke od tih izdavačkih kuća nisu specijalizirane metal etikete i pomalo eksperimentiraju. Na primjer, postoje velike diskografske kuće koje su ponovno pokrenute, ali zapravo nemaju… njihova stručnost nije metal, barem što se tiče promocije. Nemaju baš dubok uvid u marketing posebno takve vrste glazbe. Ipak, eksperimentiraju i ponovno pokreću etikete koje su bile aktivne u 70-ima i 80-ima. Na primjer, Judas Priest je na Columbia Records – oni su podružnica, partner, a zapravo su u vlasništvu Sony Music Entertainmenta. To je zapravo metal i rock ogranak Sony Music Entertainmenta. Takve etikete eksperimentiraju i traže nove izvođače jer vide da još uvijek postoji interes za metal. Metal je žanr koji je još uvijek tu i neće nestati baš tako skoro. U redu, Megadeth završava karijeru, ali Metallica i dalje ide jako. A onda imaš Iron Maiden koji je praktički vječan. Tu su i drugi veliki bendovi iz žanra, poput Anthraxa i Overkilla, zatim Testamenta. Ima i drugih bendova koji su možda manje eksponirani, poput Flotsam And Jetsam, pa čak i Forbidden. Dosta je tu bendova iz 80-ih i ranih 90-ih koji su i dalje vrlo aktivni i značajni. I naravno, veće diskografske kuće to vide. To nije nešto što će jednostavno nestati ili se ispuhati. Mislim da oni znaju da postoji tržište. Pogotovo kad pogledaš Metallicu i koliko dugo traju, a i dalje pune dvorane i stadione. Dakle, gdje god poslovni ljudi vide priliku za zaradu, bit će tamo. Mislim da i dalje postoji jako dobra šansa za bendove, posebno iz tog razdoblja. Taj “Big Seven” iz 80-ih bio je, otprilike: Metallica, Megadeth, Slayer, Anthrax, Exodus, Overkill, mi, i onda se kasnije dodaju još neki poput Testamenta i nekoliko drugih bendova. Ne znam, mislim da metal ima stvarno dobru šansu za novu reaktivaciju. I nadam se da ćemo s ovim albumom i mi tome doprinijeti.
Nikolay: U posljednjih nekoliko godina također se dosta tih bendova ponovno okuplja. Poput Forbiddena i drugih. Mislim da je zapravo došlo vrijeme da se, znaš, možda neki od tih bendova i mi povežemo i organiziramo zajedničku turneju. To bi bilo fantastično!
Megadeth dani i američka metal scena u osamdesetima
John, što se popularnosti metal glazbe tiče, dat ću ti jedan recentni primjer: posljednji album Megadetha bio je broj jedan na Billboard ljestvici. Spominjem to zato što mnogi ljudi zapravo ne znaju da si ti bio prvi pjevač Megadetha.
John: Jesam, bio sam prvi pjevač u Megadethu, da. Upoznao sam oba Davea i družili smo se u Los Angelesu. Tada su prolazili kroz teško razdoblje, a ja sam napravio sve što sam mogao da im pomognem. Svidio im se moj način pjevanja i često su dolazili na koncerte Agent Steela. Bila je to nevjerojatna situacija jer su Dave Mustaine i Dave Ellefson, zajedno s bubnjarom Dijonom Carruthersom, bili uvjereni da bih trebao biti u Megadethu. Dijon je stalno govorio: “Ako želite konkurirati Metallici, morate dovesti Johna u bend. Nagovorite ga da se pridruži, makar samo privremeno dok snimi album.” Vjerovao je da ću, kad vidim kako se stvari brzo razvijaju, poželjeti ostati i možda raditi paralelno s Agent Steelom. Tako smo počeli s probama, dobio sam materijal, a Dave mi je čak rekao: “Inače ja pišem sve tekstove, ali toliko te poštujem da ih sada ti možeš početi pisati.” Rekao sam mu: “U redu, hvala.” I onda sam zapravo krenuo prepravljati cijeli Megadeth katalog, počevši čak i od nekih pjesama iz Metallica perioda pa sve do albuma Killing Is My Business.
Nikolay: Imali su potpuno nove tekstove za pjesmu The Four Horsemen, koja je zapravo bila Mechanix, zar ne?
John: Tako je, Mechanix je bila jedna od njih. Imao sam alternativne naslove i potpuno drugačije tekstove za te stvari, a pjevao sam ih drugačije, primjerice Into the Abyss (pjesma s Megadeth demo snimke iz 1983, op.a.). Da, Into the Abyss je bila jedna od njih. Bilo je puno zanimljivih stvari koje sam napisao. Sve je bilo mračnije nego u Agent Steelu. Stvari su zapravo funkcionirale jako dobro. Imali smo puno proba i dečki su bili stvarno sjajni ljudi. Upoznali su moje roditelje i bili su odlični prema njima. Znam da su ponekad imali svoje dane i znali raditi neke čudne stvari, ali kad bi dolazili kod moje obitelji, ponašali su se stvarno pristojno. Dolazili bi kod mene doma i družili se s mojom mamom dok bih ja negdje bio s tadašnjom suprugom. Vratio bih se kući, a oni bi sjedili s mojom mamom, gledali televiziju, igrali šah ili ručali zajedno. Moji roditelji su ih stvarno voljeli. Govorili su da su sjajni dečki i da je zabavno biti s njima. Jedno su vrijeme čak i boravili kod mene doma. Puno smo vježbali i mislim da je to trajalo gotovo, možda čak i više od šest mjeseci.
Mislim da je službeno navedeno da je to razdoblje trajalo oko osam mjeseci.
John: Da, i bili smo stvarno uigrani. Bio je to odličan bend i svaki dan je bio nevjerojatan. Gledao bih sa strane i promatrao ih dok sviraju. Ti dečki su doslovno “shredali”, ali oko mene nisu pili niti koristili drogu. Bili su potpuno ozbiljni. Čak i kad bi pušili cigarete, išli bi van. Ja bih rekao: “Ma možete pušiti unutra.” A oni bi odgovorili: “Ne, ne želimo nepoštovati tebe i tvoj glas.” “Hvala, čovječe, sve je u redu.” I tako dalje. Nikada nismo imali klasične pijanke ili išli do kraja s alkoholom – nikada se nismo napili zajedno. Sve je bilo vrlo profesionalno: druženje, pisanje i rad na novom materijalu. I to je bilo stvarno sjajno iskustvo. Za mene su oni bili potpuno normalni ljudi. Dave uopće nije bio arogantan. Bio je vrlo skroman, gotovo poput gurua. Kad bismo razgovarali, govorio je tiho, nije bio agresivan niti je ikome naređivao. Jedino je bio emotivan kada bi pričao o Metallici. Tada bi, gotovo na rubu suza, govorio: “Moji prijatelji… bili su mi kao braća i izdali su me.” I tada bi bio jako pogođen. Rekao bi da je uložio ogroman rad u taj bend i da će ih uništiti. Ali istovremeno bi i kazao: “U redu, svatko neka ide svojim putem.” I u osnovi je bio stvarno dobar čovjek, potpuno drugačiji od onoga kako ga ljudi često opisuju. Ja to nikad nisam doživio. Mislim, nikad nisam imao neko negativno iskustvo s njim. Ponekad bi dolazio rano ujutro – nekad smo vježbali vrlo rano jer je prostor bio jeftiniji. Vidio bih ga oko 6 ili 7 ujutro, iako smo počinjali kasnije. Ušao bi, rekao “Dobro jutro”, otišao do sudopera, pustio toplu vodu jer je u Los Angelesu tada bilo hladno, i prao ruke. Govorio bi: “Mrzim hladne ruke, ne mogu svirati.” I ja bih pomislio: “Ovo je zapravo jako osjetljiv čovjek, nije tipični metalac.” Nije bio tipa: “Ajmo, pivo u 6 ujutro!”, bio je potpuno suprotan od toga. Sjajan glazbenik. Dijon Carruthers je također bio sjajan bubnjar i vrlo ozbiljan čovjek. Imali smo stvarno čvrst tim zajedno. Zatim sam doveo i jednog svog prijatelja gitarista da svira lead gitaru jer su Dave i ekipa rekli da nam treba još jedan gitarist. S tim prijateljem sam svirao još u prvoj verziji Agent Steela 1982. i 1983., koju gotovo nitko nikad nije vidio. On je ušao u bend i ostao s nama dugo vremena. Tako smo imali petočlani bend, kao Iron Maiden, Judas Priest ili Saxon – s izmjenama gitarskih solo dionica i svime ostalim. Bili smo stvarno dobri. Kasnije sam se povremeno vraćao svirati s Agent Steelom vikendom i počeli smo puniti klubove u LA-u – Whisky a Go Go, Troubadour, The Stardust Ballroom. Odjednom smo postali vrlo popularni. Daveovi bi dolazili na koncerte. Uvijek su bili tamo i govorili: “Tu smo s tobom, ali ne zaboravi da si u Megadethu.” A ja bih odgovarao: “Naravno, ali i dalje sviram s Agent Steelom i svojim prijateljima Juanom i Chuckom.” S vremenom su vidjeli da sam ipak više vezan za Agent Steel, posebno za mog najboljeg prijatelja Juana Garciju. Iako sam volio Davea Mustainea i Davida Ellefsona, osjećao sam jaču povezanost s tim bendom. Jednog dana došao sam kući nakon probe i moja mama je bila gotovo u suzama. Rekla mi je da su Dave i David Ellefson bili kod nas, ostavili kuvertu i rekli: “Ovo su tvoji tekstovi, hvala ti. Vjerujemo da si sretniji u Agent Steelu i da je najbolje da se raziđemo.”. Bio sam iznenađen i rekao da bih volio da su prvo razgovarali sa mnom. Oni su rekli da su vidjeli kako sam predan, ali ne i potpuno sretan. I u pravu su bili u određenoj mjeri. Megadeth je bio vrlo progresivan. U redu, ne kao Fates Warning, ali Dave svira na svoj fluidan, gotovo jazzerski način, dok sam ja više bio usmjeren na Iron Maiden, Judas Priest, Saxon, stil s petočlanim bendom i izmjenama gitarskih sola. Iako sam volio ono što smo radili u Megadethu, nisam bio jednako sretan kao u Agent Steelu. Možda bi se to s vremenom promijenilo, ili bih se vratio Agent Steelu ili otišao drugim putem. Mislim i da njihov stil možda nije u potpunosti odgovarao mom vokalu, možda im je trebao neki više tipičan thrash pjevač. Zato je Dave na kraju i počeo pjevati.
Baš sam se htio nadovezati na to, posebno kad je riječ o tvom vokalu, jer mislim da je upravo to bio jedan od ključnih elemenata Agent Steela. Bend je u tom razdoblju objavio samo dva albuma i jedan EP, ali osim toga zvučali ste potpuno drukčije od svih ostalih bendova tadašnje thrash scene. Glazbeno je to i dalje bio thrash metal, ali, kako si i sam naglasio, s vrlo izraženim Iron Maiden utjecajem. Međutim, ono što vas je zaista izdvajalo bio je tvoj glas. U to vrijeme praktički nitko u thrash metalu nije pjevao na takav način niti imao takav vokalni stil. I mislim da su upravo zbog toga ta dva albuma i EP s vremenom stekli gotovo kultni status. Jesi li ikada razmišljao o tome što bi se možda dogodilo da se Agent Steel tada više prilagodio klasičnom thrash zvuku i trendovima tog vremena?
John: Pa, ne znam. Mislim da je album Skeptics Apocalypse imao nešto posebno. Znam da je veliki fan benda bio Gary Holt. Obožavao je taj album i upravo nas je on pozvao da sviramo s Exodusom. Odradili smo puno koncerata po Americi zajedno s njima. U početku nas je birao kao predgrupu, a kasnije nas je već smatrao gotovo co-headliner bendom. Mislim da mu se moj vokal sviđao zato što je imao nešto od Paula Baloffa, ali i taj Rob Halford element. Kao da je Rob Halford pjevao s više Paul Baloff energije, uz malo King Diamonda u svemu tome. Mislim da je upravo zato Gary to toliko volio. Bio sam prijatelj i s Paulom Baloffom, a i on je jako volio bend. Ponekad bi nam se čak pridružio na pozornici i samo headbangao uz nas. Sjećam se jednog koncerta u San Franciscu, u dvorani Ruthie’s Inn, kad je Paul stajao odmah pokraj mene na pozornici i cijelo vrijeme headbangao govoreći: “Ja sam fan, obožavam ovo.” Mislim da su nas ljudi tada voljeli upravo zbog te kombinacije. A onda je Mad Locust Rising podigao stvari na novu razinu. Tada su ljudi pomislili: “Okej, ovo je cool, ovi dečki imaju malo Slayer vibru.” Ali kad smo došli do Unstoppable Force, mislim da smo dio publike možda izgubili. Vjerojatno su mislili da idemo predaleko prema melodiji, čak ponekim baladnim elementima. I dalje su nas podržavali i ostali prijatelji benda, ali mislim da je dio thrash publike tada počeo osjećati distancu. Dok sam mogao pjevati agresivno poput Paula Baloffa, a istovremeno imati taj visoki stil pjevanja, Agent Steel je imao njihovo potpuno odobravanje. Ali kad smo krenuli više u smjeru Unstoppable Force, možda su rekli: “Okej, sad ovo više nije ono što smo očekivali.” Ono što sam ja zapravo htio raditi nakon Unstoppable Force bilo je otići još dalje u progresivnijem i atmosferičnijem smjeru. Mislim da Juan Garcia možda nije htio nastaviti tim putem. Bernie Versailles, drugi gitarist, bio je otvoren za progresivnije, melodičnije i ambijentalnije ideje, ali Juan je htio ići prema žešćem thrash zvuku. Mislim da je to možda jedan od razloga zašto nije otišao s nama na Floridu kad smo se preselili tamo. Vjerojatno je razmišljao: “Želim biti u bendu, ali ako John želi više progresivan i atmosferičan smjer, a ja želim više thrash, možda to više nije to.”
Nikolay: Da, zato je na kraju vjerojatno oformio Evildead i napustio Agent Steel.
John: Da, upravo tako. Juan je uvijek bio veliki thrash/hardcore fan.
Agent Steel, kreativnost i ekstremna inspiracija
Dakle, složili smo se da su ti radovi iz 80-ih koje ste napravili danas stekli kultni status i da se zaista smatraju klasicima. Ali nakon toga ste se raspali i dugo se zapravo nije puno čulo o tebi. Mislim, znam da si bio aktivan s nekim manjim bendovima, ali se stekao dojam da si praktički nestao sa scene.
John: Da, radio sam neke demo snimke na koje sam prilično ponosan, s prijateljima i kroz različite stilove glazbe – više thrash, black metal, hardcore i slične stvari. Ništa od toga nije bilo trajno, ali mislim da sam tada definitivno išao u smjeru koji je bio puno mračniji. Ne bih rekao nešto poput Helloweena ili bilo kakvog “happy metala”. Volim Helloween, ali to mi je ipak malo previše veselo. Mislim da inspiraciju crpim iz ljutnje i depresije, ponekad čak i namjerno. Svjesno se trudim gledati svijet kroz negativniju prizmu i često razmišljam kako upravo iz toga dolazi moja inspiracija. Naravno, cijenim i poštujem ljude koji govore: “Razmišljaj pozitivno, budimo pozitivni.” Poštujem takav način razmišljanja, ali moja inspiracija, nažalost, dolazi iz negativnih stvari. Neki ljudi možda misle da je to loše, ali tako je. Zato toliko volim Mercyful Fate – to mi je jedan od najdražih bendova svih vremena. Volim i black metal bendove poput Black Funerala. A trenutno mi je najdraži bend jedan nizozemski sastav koji se zove Deathless Void. Mogu ti poslati link ako mi daš mail ili broj telefona. Taj bend je jednostavno fantastičan. Oni su sve ono što sam oduvijek tražio u glazbi… zapravo sam se čak malo naljutio kad sam ih prvi put čuo. Pomislio sam: “To je zapravo ono što sam oduvijek želio raditi.” Da sam cijelo vrijeme svirao gitaru, upravo bih takvu glazbu stvarao. Htio sam raditi nešto što zvuči poput gudačkih instrumenata, ali odsvirano vrlo neurotično na gitari – poput nekih ludih skladatelja, recimo Paganinija. Puno duplog pickinga, ambijentalnih gitarskih sintesajzera i vrlo atmosferične glazbe, uz blast beat bubnjeve. Dakle, umjesto da sve slijedi vrlo stroge blast beatove… ne znam jesi li glazbenik, možda nećeš potpuno razumjeti što govorim, ovo će vjerojatno glazbenici bolje shvatiti – umjesto da slijedim blast beatove, ja sam oduvijek zamišljao glazbu drugačije. Ono što sam oduvijek zamišljao, i možda sada zapravo otkrivam ideju i vjerojatno će me “pokrasti” sto bendova kad ovo pročitaju u intervjuu (smijeh)… jest sljedeće: Ako ne slijediš blast beatove, nego iza njih postaviš kontraritam i ambijentalnu strukturu, zapravo ih pustiš da idu svojim putem. Kao da istovremeno slušaš dva različita benda. Nitko nikada nije pristupio metalu na taj način. Najbliže što sam ikad čuo tome je taj bend, Deathless Void, definitivno. Oni su mi omiljeni bend. Pa ako imaš, znaš, recimo doboš (snare), i onda se sve to nekako “vrti” oko njega, preko toga staviš melodičnu glazbu koja je jako heavy, ali nije odsvirana tehnikom koja prati brzinu i koja slijedi blast beat. Nitko to nikad nije radio. I ako preko toga imaš neobične vokale, kao kod Mercyful Fate ili nešto slično, i dalje je to teško, ali jako jezivo – ni oni to nikad nisu radili. Ovo je vrsta formule koju ja… zapravo je otkrivam, malo sam i budala što to činim, ali… i nažalost, ovaj jedan gitarist s kojim sada radim na novom albumu to baš i ne razumije. Tako da smo morali dosta toga ponovno snimiti, morali smo puno toga editirati da bismo to stvorili. Ali mislim da, čak i s konceptom Agent Steela, nekom vrstom kozmičkog horora i vanzemaljskog koncepta bi bila prilično cool, znaš, jer fizičari otkrivaju pod-dimenzije, pa čak i druge svemire sada. Znaš, postoje stvari koje su toliko izvan našeg poimanja da tko može reći što je stvarnost? Tako da, ako bi to nekako mogao istražiti, uhvatiti suštinu te isto prenijeti u glazbu…a mislim da je metal jedini žanr u kojem bi se s time stvarno moglo proći. Možeš li to s dance, elektroničkom ili house glazbom? Ne možeš. S pop glazbom sigurno ne možeš, jer ljudi žele… pop glazbu koriste da bi aktivirali neku vrstu nade ili, znaš, da bi se jednostavno osjećali dobro. Ali da, ono što pokušavam reći jest da ja crpim inspiraciju iz negativnih stvari. Mislim, ovo je već skroz izvan teme glazbe i svega. Oprosti što idem u drugom smjeru, ali činjenica je da postoji jedan dio našeg mozga koji je i njegov najmoćniji dio. Neki ga zovu nesvjesno, podsvijest – tako to nazivaju new age ljudi. Psihijatri ga zovu temporalni režanj. Postoje različiti elementi i regije mozga. I u tom dijelu mozga koji je najmoćniji, a koji ne koristimo, zbog čega smo na neki način ograničeni na život, posao, rad, stvarnost – nismo u kontaktu s time. Ne možemo pristupiti tom dijelu mozga. On se aktivira ekstremnim stvarima, točnije njih 4: ekstremnom boli, ekstremnim strahom, ekstremnim šokom ili ekstremnom depresijom. Do njega se može doći samo kroz ta četiri elementa. Tako da, ako bi mogao svjesno, kao glazbenik ili umjetnik, dotaknuti, istražiti ili nekako dosegnuti taj dio mozga kroz te emocije, onda bi mogao stvoriti nešto vrlo jedinstveno, nešto vrlo vrijedno. I zato bendovi i umjetnici poput King Diamonda, mnogi black metal, pa čak i death metal bendovi, pristupaju nečemu što je tabu, nečemu što izaziva strah. Zato je i sotonski pokret i slično postalo tako veliko jer korištenje sotonske simbolike u glazbi izaziva snažnu emocionalnu reakciju. Primjerice, ako odrastaš vjerujući da je Bog dobro biće, nešto u svemiru što te štiti i voli, i da je Isus njegov sin…ovo je samo primjer. Nije da izražavam nepoštovanje prema tuđim vjerskim uvjerenjima, ljudi mogu vjerovati što god žele. Mislim da je religija dobra stvar. Ona drži društvo i sve zajedno. Zamisli da nigdje nemamo religiju – vjerojatno bismo se svi međusobno ubijali, zar ne? Dakle, to je važno, i siguran sam da je Isus bio jako dobar čovjek, ako je uopće postojao. Nemam ništa protiv njega, niti protiv bilo koga drugog, ni Bude ni ikoga. Ali ako odrastaš vjerujući da je, na primjer, Buda krajnja istina, i ne možeš pristupiti tom dijelu mozga koji izvlači ekstremnu kreativnost, onda te je to, poput “Sotonine Biblije” i sotonističkog pokreta naučilo raditi. Dakle, recimo, bez činjenja zločina ili povređivanja sebe, ako kažeš: “U redu, Buda je kreten, mrzim Budu”, i taj šok, jer si odrastao vjerujući da je Buda taj čovjek, tvoj prijatelj – taj šok je dovoljan psihološki šok da ti možda pomogne pristupiti tom dijelu mozga kojem inače ne možeš pristupiti samo kroz svakodnevni život i to što si jednostavna osoba. Zato vjerujem da umjetnost nije limitirana – ograničena je samo granicama koje joj sami postavimo. I mislim da su najveći bend u metalu, Mercyful Fate i neki black metal bendovi, došli blizu stvaranja tog efekta, ali možda taj veliki bend još nije nastao, još se nije dogodio. I moj san je također stvoriti taj veliki bend.
Pa evo, kažeš i sam da imaš 25 novih pjesama, tj. dovoljno materijala za 3 albuma, tako da si možda već sada prilično blizu ostvarenja te ideje!
John: (smijeh) Da, to mi je cilj. Ako ga ne ostvarim, onda se nadam da ću barem inspirirati nekoga drugoga da pokuša to ostvariti. To je kao i sve drugo. Ako postoje drugi svemiri, zašto ne bismo mogli stvoriti nešto drugačije i novo što stvarno utječe na ljude, nešto što ljudi osjećaju na drugoj razini? Vidjet ćemo što će se dogoditi.
Još da se samo nadovežem na tvoj raniji komentar o metal glazbi – sve navedeno je zapravo lako ostvarivo jer metal oduvijek pruža ogromnu slobodu izražavanja. Možeš raditi što god želiš, stvarno nema granica, a čak su i tabu teme često dio onoga što taj žanr čini privlačnim.
Nikolay: Slažem se, mislim da tu zapravo nema nikakvih pravila.
John: Punk je odličan jer nema pravila, ali je tehnički bio dosta ograničen. Kao da su se odrekli tehnike i glazbi pristupili idejom: “Ma k vragu sve, samo ćemo raditi buku, biti drugačiji i buntovni!” Metal je više od toga, da i običan čovjek, ili netko tko voli pop glazbu, može doći i reći: “wow, mrzim to, što je to uopće, je li to metal?” – ali onda vidi da su ti ljudi stvarno dobri glazbenici i da znaju svirati. To je ono što je metal pokušao postići, i u tome je uspio. Poštovanje na tehničkoj razini, ali i dalje snažan osjećaj bunta. I zato smatram – zašto isto ne gurati još malo dalje, stalno podizati na nove razine? Ne stati i reći “ok, to je to, gotovo”. Ne, mislim da ima još puno toga za napraviti i otkriti. I to je smjer u kojem bih ja volio ići. Ako to ne bih uspio ostvariti, radije bih se povukao iz glazbe. Ali trenutno još nisam spreman za mirovinu. Htio bih napraviti još barem jedan, ili više, stvarno velikih albuma koji bi to odveli na novu razinu. No Other Godz je bio upravo to, po mom mišljenju, mi smo s njim podigli ljestvicu. Da je No Godz izašao 80-ih, vjerujem da bi osvojio Grammy. Bili bismo rame uz rame s Megadethom, Metallicom i svima ostalima, barem ja to tako vidim. To nije demonstracija arogancije, to je jednostavno moje mišljenje. Taj album ima sve: tehniku, sviranje, atmosferu. U njemu su spojeni elementi novih black metal bendova, pa onda Mercyful Fatea, Priesta, Maidena, stare i nove škole, sve je zastupljeno. I zato mi je iskreno žao što nije dobio priznanje koje po meni zaslužuje.
Vratimo se nakratko ponovno na turneju. Ovaj njen dio uglavnom je fokusiran na jugoistočnu Europu i Italiju. Pomalo mu se i bliži kraj. Sutra se vraćate u Italiju, a onda slijedi festivalska sezona, zar ne?
John: Da, slijede festivali, naravno. Nakon toga Češka pa Njemačka.
Nikolay: Imamo još jedan koncert u Nizozemskoj 14. lipnja, headline nastup u Weertu. Nakon toga uglavnom slijede festivali. Sviramo na Masters of Rocku, zatim imamo još jedan festival u Portugalu, a cijelu turneju završavamo nastupom na Headbangers Open Airu u Njemačkoj tijekom srpnja. Nadam se da nisam nešto zaboravio… A da, imamo i festival u Rumunjskoj, Transilvaniji.
John: Da, tamo je stvarno odlična atmosfera. Tamo su cure koje su same organizirale taj festival i stvarno su sjajne. Htjeli smo im pomoći, zato nismo ni tražili veliki honorar, jednostavno smo željeli biti dio toga i podržati ih. Festival je bio pred gašenjem, vlasti su ga htjele ugasiti, pa sam rekao: “Hej, pomoći ću koliko god mogu.” Nije važno koliko ćemo biti plaćeni, samo želimo sudjelovati i pomoći da festival opstane. To je ono što je najvažnije – održati metal živim. Bit će nam stvarno drago ponovno ih vidjeti. Te cure su pravi borci. Mislim da će to biti odličan nastup. Sviramo u petak navečer u 22 sata, tako da imamo stvarno dobar termin.Rekao sam im: “Dobro, ne tražimo veliki honorar jer vam želimo pomoći, ali možete li nam barem složiti pravi zid Marshall pojačala?” Znaš, kao nekad na Yngwiejevim koncertima ili tijekom Priestove Screaming for Vengeance turneje. Rekao sam im da nije ni važno jesu li svi zvučnici stvarni, dovoljno je da jedna kutija radi, ostalo može biti prazno, samo da pozornica izgleda moćno. (smijeh) I oni su rekli: “Može, nema problema.” Tako da će biti zabavno. Jedva čekam da dođemo tamo, stvarno će biti sjajno. Mislim da sada dogovaramo i neke nastupe u, ne znam kako bih ih nazvao… recimo nordijskim zemljama, poput Finske.
Nikolay: Misliš na baltičke zemlje, Latviju, Litvu i Estoniju?
John: Tako je, Baltik! Sad upravo dogovaramo mini turneju tamo. I onda ponovno Finska. Da, Helsinki je stvarno sjajan grad. Svirali smo tamo u jednom odličnom klubu i bilo je fenomenalno. Stvarno odličan koncert.
Iz tvog iskustva, koja je publika nekako najimpresivnija kada je Agent Steel u pitanju?
John: Počnimo od ove večeras – bila je odlična. Stvarno mi se jako svidjela, imala je puno energije. Ovaj grad je isto sjajan. Također, još jedna je bila prilično dobra… koja je to bila? Da, Beograd je bio sjajan.
Nikolay: Beograd je bio prilično lud. Mislim, to je bila publika kao na američkim koncertima 80-ih. Već na prve taktove Unstoppable Force ljudi su već nekako bili na pozornici, skakali u publiku i radili crowd surfing. Stvarno kao stari Whisky a Go Go ili nešto slično – totalno ludo! To je bilo odlično. I Italija je bila isto jako dobra, zadnja dva koncerta. Bilo je čak i prilično divlje, agresivno. Ne u lošem smislu, nego znaš… ljudi su jednostavno potpuno poludjeli. Da, bilo je i to da je jedan klinac ozlijedio koljeno udarivši u ogradu u samom prvom redu.
John: Došao je do nas krvav i rekao: “Gledajte, krvarim za bogove!” (smijeh) Bilo je puno krvi, ogromna modrica. Zamolili smo ga da se odmah pobrine za to.
Nikolay: Da, stvarno ludo. Imali smo sjajnu publiku na ovoj turneji. Mislim, gotovo svaka večer bila je rasprodana ili skoro rasprodana. U svakom slučaju, uvijek je bilo krcato i publika je stvarno bila fantastična.
Polako smo stigli do samog kraja ovog razgovora i našeg večerašnjeg druženja. Hvala vam puno na izdvojenom vremenu i sjajnom razgovoru! Za kraj, ostala nam je još samo završna poruka za sve fanove Agent Steela u Hrvatskoj, stoga – izvoli!
John: Htio bih samo reći hvala vam što i dalje vjerujete i što ste čuvari te vjere – vjere metala, svima tamo vani. Mi smo u ovome zajedno. I koliko god to nešto značilo, dat ćemo sve od sebe da napravimo nekoliko novih albuma koji će, nadamo se, nadmašiti razinu prethodnih i nadograditi njihovu snagu. Također, trenutno se radni naslov albuma zove Pilgrimage, ali mislim da će se u Japanu i još nekim zemljama, poput Australije, izdavati pod nazivom Self-Anointed Architect. Radi se o novom konceptu koji razvijamo, a i glazbeno ulazimo u novu atmosferu, novo ozračje. Bit će to nova tehnika i korak na višu razinu. I to je upravo to. Ako mislite da… imam jedno pitanje za razmišljanje. Volim kad ljudi razmišljaju, jer metal je glazba koja od slušatelja upravo to zahtijeva. To je buntovna glazba koja potiče razmišljanje, ne kao punk koji je često samo odustajanje i bunt radi samog bunta. Još jednom ponavljam, metal je glazba koja traži razmišljanje. I neki od najvećih glazbenika, gitarista i bubnjara svih vremena, ne samo u metalu nego u glazbi općenito – su metal glazbenici. To je neosporno. Dakle, to je glazba koja traži razmišljanje. Ali razmislite o ovome: tko je “self-anointed architect” (samoproglašeni arhitekt)? Razmislite o tome. Tko je on? “Anointed” znači da te je izabrala ili priznala neka viša, nevidljiva ili duhovna sila – bilo da je to bog, meditacija ili nešto u što vjerujete. Ali tko je “self-anointed architect”? Tko je on? Odakle dolazi? Tko je taj čovjek? Rob Halford je, mislim, to već spomenuo u pjesmi Exciter. Dakle, tko je taj čovjek? Odakle dolazi? Ostavljam vas s tim.
FOTO: Igor Horvat
