Anksiozni poremećaji spadaju u najčešće duševne poremećaje koji se definiraju kao izraženi osjećaji straha i tjeskobe, a potaknuti su uglavnom nekim vanjskim čimbenicima. Spomenuti poremećaj može prerasti u kroničnu bolest, a upravo zbog anksioznosti najčešće se potražuje psihijatrijska pomoć. O svemu ovome razgovarali smo sa psihologicom i psihoterapeutkinjom, Ines Jakovčić iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko – goranske županije.
Anksiozni poremećaji posljednjih nekoliko godina bilježe porast (osobito su pogođeni adolescenti), koja Vi iskustva imate? Osjećate li vi to kroz svoj rad, i što možemo iz svega toga zaključiti? Koliko trenutno imate takvih pacijenata? Dugo ste radili sa studentskom populacijom…
Posljednjih desetak godina, a naročito tijekom i nakon pandemije COVID-19 bolesti, bilježi se porast u zastupljenosti problema mentalnog zdravlja općenito, pa tako i anksioznih smetnji i poremećaja. Jedno je istraživanje s učenicima 1. razreda srednjih škola u Hrvatskoj pokazalo porast zastupljenosti ozbiljnih anksioznih smetnji s 13% u 2016. godini na 33% u 2021. godini, što je ozbiljna brojka od čak 20% više adolescenata koji doživljavaju vrlo izražene simptome anksioznosti. Porast je zabilježen i za ozbiljne simptome depresivnosti i stresa, a podaci o porastu problema mentalnog zdravlja potkrijepljeni su i brojnim drugim istraživanjima u Europi i u svijetu, situacija u Hrvatskoj nije iznimka.
Gotovo 18 godina radila sam primarno sa studentskom populacijom i ono što smo primijetili još prije pandemije je bio porast broja studenata koji traže stručnu pomoć, što nam govori o tome da je među mladima sve manje prisutna stigma u vezi traženja psihološke podrške i pomoći, ali ukazuje i na povećanje svjesnosti o važnosti mentalnog zdravlja kod mladih. Izolacija tijekom pandemije je samo pojačala svjesnost o normalnoj ljudskoj potrebi za podrškom i pomoći, koju smo ranije u svakodnevici možda lakše zadovoljavali u formalnim i neformalnim kontaktima s drugima. Fizička, a posljedično i socijalna izolacija natjerala je ljude da budu više sami sa sobom, i onda je možda i teže pobjeći od sebe i svojih problema. Tijekom pandemije je bilo manje svega onoga može maskirati probleme – ispunjeni dani, puno posla i obaveza, puno onoga u što možemo „pobjeći od sebe“. Moram naglasiti da povećana svjesnost o problemima, nažalost, ne znači da svi oni koji imaju psihičkih problema traže pomoć. U Savjetovalište za mlade Nastavnog zavoda za javno zdravstvo svakodnevno primamo pozive roditelja adolescenata, kao i mladih punoljetnih osoba, koji dolaze na savjetovanje zbog različitih strahova, paničnih napada, problema u odnosima s drugima, niskog samopoštovanja itd.
Otuđenost, usamljenost…
Zbog čega je anksioznost najčešća u adolescenata? Koje se metode liječenja za takvu dob najčešće primjenjuju? Što se pokazalo vrlo učinkovitom kombinacijom u kontekstu liječenja?
U adolescenciji se razvija većina anksioznih, ali i drugih psihičkih poremećaja. To je razvojno razdoblje koji nosi brojne izazove i razvojne zadatke, razdoblje u kojem se mladi ljudi tek razvijaju i kada se njihovi resursi i kapaciteti formiraju i grade. Tada dolazi do brojnih bioloških, psiholoških i socijalnih promjena, a važnu ulogu u svemu tome igraju roditelji, vršnjaci, nastavnici, svijet i događaji oko njih. Napredak tehnologije kojem svjedočimo, ubrzani stil života kojeg živimo, ekonomske krize, ratovi i prirodne katastrofe koje nam se događaju, sve su to okolnosti u kojima i s kojima ti mladi ljudi odrastaju i koje se također održavaju na njihovo funkcioniranje. Dosta se priča o usamljenosti i otuđenosti među mladima, kao da su „zaboravili“ pričati jedni s drugima, kao da je sramota imati problem i tražiti podršku od drugih. Klinci koji su u vrijeme pandemije trebali „brusiti“ svoje socijalne i komunikacijske vještine, nerijetko su sjedili doma za računalom i gledali u ekrane, izgubio se kontakt uživo i sve ono što taj kontakt nosi…
Što se tiče tretmana, kognitivno-bihevioralna terapija je tretman izbora za anksiozne smetnje, ali tu su i brojne druge terapije koje mogu pomoći. Jako je važno izložiti se svojim strahovima, i upravo na tom principu se temelji kognitivno-bihevioralna terapija. Međutim, važno je naglasiti i to da nije uvijek lako to učiniti, puno je lakše to reći nego napraviti. Svaki terapijski pravac ima neku teorijsku pozadinu i tehnike kojima pokušava riješiti probleme i pomoći klijentima, a najvažnije je pronaći onog koji odgovara osobi, ali i problemu zbog kojeg se pomoć traži.
Depresija troma i teška
U čemu je zapravo razlika između anksioznosti i depresije? Da li se to može dijagnosticirati već kod prvog pregleda ili je potrebna nešto dublja obrada? Koje obično testove koristite? Kakva Vi iskustva imate?
Anksioznost je kao mali nabrijani lik koji stalno upozorava na neku opasnost (od sramoćenja, smrti, zaraze, pada na ispitu, kašnjenja, gubitka bliskih ljudi, itd.) i koji u tijelu izaziva niz neugodnih tjelesnih simptoma kao što su lupanje srca, kratkoća daha, stezanje u prsima, napetost, valovi topline ili hladnoće, tremor ruku i sl. Statistike govore da je svatko barem ponekad u životu osjetio navedene simptome u tijelu, a to stanje šalje povratno signale mozgu da je možda na pomolu neka opasnost. Kada tijelo percipira opasnost (realnu ili nerealnu), automatski se aktivira „bori se ili bježi“ odgovor organizma. To stanje nije uopće ugodno, više nas „smeta“ i zbog toga su ljudi skloniji potražiti pomoć kad su u pitanju anksiozne smetnje. Depresija je pak potpuno drugačije prirode. Ona je troma i teška i najčešće tjera ljude na povlačenje, neaktivnost, izaziva gubitak interesa za ono što nas je prije veselilo, bezvoljnost, negativnu sliku sebe, svijeta i budućnosti. I onda je u tom mentalnom sklopu dosta teško se pokrenuti i tražiti pomoć, jer depresija kaže da to ionako nema smisla i da nam nitko ne može pomoći. Tako da se određena razlika može vrlo brzo u razgovoru s klijentima vidjeti, što se može i dodatno provjeriti, ali i utvrditi raznim testovima. Važno je naglasiti da službenu dijagnozu daju samo psihijatri, dok savjetovatelji i psihoterapeuti mogu pojasniti osobi o čemu se radi i pomoći im u suočavanju s teškoćama sukladno kompetencijama koju imaju.
Nerijetko se anksioznost i depresija isprepliću. Netko tko je anksiozan može u nekom trenutku postati i depresivan jer anksioznost iscrpljuje. Ne možemo vječno biti u strahovima i anksioznosti, pa organizam pošalje „spas“ u obliku depresivnosti, možemo to zamisliti kao da se cijeli sustav isključi uslijed preopterećenosti. Osim toga, ako smo anksiozni i zbog toga se ne družimo i ne izlazimo iz kuće, onda je nekako prirodno da će se s vremenom javiti i depresija. S druge strane, oni koji su depresivni mogu doživljavati simptome anksioznosti npr. u trenucima kad se ohrabre pokrenuti. Pitaju se kako će nešto ispasti, mogu li oni to što žele, ponekad je u pozadini i nedostatak vještina, pa se pojavljuje strah. Tako da često u praksi imamo i miješane anksiozno-depresivne slike.
Koliko je sam poremećaj nasljedan?
Postoji određena predispozicija da se psihički poremećaji i problemi naslijede, baš kao što je to slučaj s fizičkim bolestima. Biopsihosocijalni model razvoja problema je općeprihvaćen za razumijevanje nastanka problema, a onda i za liječenje. Oni koji dolaze s anksioznim smetnjama nerijetko imaju nekoga u obitelji tko im je sličan, tko nema nužno razvijen poremećaj, ali možda ima sklonost brigama, tko je dosta senzibilan i sl. Osim predispozicije koju naslijedimo, važnu ulogu imaju i modeli od kojih učimo. Gledamo kako se ponašaju naši roditelji, bake i djedovi itd. te ponekad „pokupimo“ njihova ponašanja i mehanizme suočavanja ne znajući za druge mogućnosti i načine. Zato je bitna psihoedukacija, zato je važno razumjeti kako poremećaji nastaju jer nam to daje mogućnost da djelujemo.
Mnogi ni ne zatraže pomoć, sve dok se stanje značajno ne pogorša. Koji bi bili Vaši savjet u tom kontekstu – kada se obratiti stručnjaku? Kako prepoznati patologiju u samom poremećaju? O kojim je simptomima riječ?
Kao što sam rekla na početku ovog razgovora, nažalost ne potraže svi pomoć. S obzirom da psihičkih poremećaja i problema ima puno, a njihovi su simptomi različiti, možda je najbolje reći da je znak da treba potražiti pomoć to da problem (pre)dugo traje te da uobičajeni načini rješavanja problema i dostupna podrška ne pomažu. Svatko to negdje osjeti sam u sebi, a najbolje je za početak otići na jedan razgovor, vidjeti kako će biti, a onda odlučiti za dalje. Potražiti pomoć znak je zrelosti, a ne slabosti!
