CHRIS TROY (PRAYING MANTIS) ZA REGIONALNI.HR: O povezanosti s Iron Maidenom, 45 godina albuma Time Tells No Lies i prvom dolasku u Hrvatsku

(Autor: Vlatko Jelkić)

Četrdeset i pet godina nakon objavljivanja debitantskog albuma Time Tells No Lies, jednog od važnijih izdanja britanskog heavy metal pokreta poznatog kao New Wave of British Heavy Metal (NWOBHM), Praying Mantis i dalje čuva prepoznatljiv glazbeni identitet i energiju koja ih prati od samih početaka. Povodom ove značajne obljetnice bend je krenuo na turneju kojom se vraća albumu koji je obilježio početak njegove karijere, ali i ostavio trajan trag u povijesti britanskog metala. U sklopu turneje Praying Mantis će u utorak, 24. studenoga, prvi put nastupiti pred hrvatskom publikom, a zagrebački koncert održat će se u klubu Hard Place s početkom u 20 sati.

Zagrebački koncert bit će poseban spoj velikog jubileja, glazbene povijesti i dugo očekivanog susreta s hrvatskom publikom. Uoči premijernog nastupa razgovarali smo s basistom Chrisom Troyem, jednim od dvojice braće koji su osnovali bend, te saznali ponešto o nasljeđu albuma Time Tells No Lies, njegovu značaju nakon 45 godina, putu koji je uslijedio, povezanosti s Iron Maidenom, promjenama u glazbenoj industriji i svemu što publiku očekuje na zagrebačkom koncertu.

Chris, čast mi je biti u prilici porazgovarati s tobom! Prvenstveno, kao veliki fan benda i netko tko je također rođen iste godine kada je nastao i vaš album Time Tells No Lies, posebno se radujem predstojećem koncertu! Da ti je u ono vrijeme netko rekao da se negdje daleko upravo rodio klinac koji će za 45 godina nestrpljivo iščekivati koncert Praying Mantisa, što bi pomislio? Bi li to tada bio razlog za optimizam i možda naznaka da je bend već uspio?

Voditi bend 50 godina i pripremati se za našu dosad najveću turneju svakako je za nas velika stvar. U vrijeme kada smo snimili album Time Tells No Lies, u bendu su, osim mene i brata Tina, bili još i gitarist Steve Carroll i bubnjar Dave Potts. Oni, nažalost, više nisu s nama i od te prve postave ostali smo samo ja i brat Tino, pa se može reći da smo sretni što smo još tu, kao polovica originalne postave benda koji još uvijek postoji.

Je li to bio bratski plan, zajednička želja iz djetinjstva ili je Praying Mantis nastao neočekivano? Koje ste uzore imali i što vam je pomoglo da pronađete svoj prepoznatljiv zvuk?

Ja sam bio veliki fan Deep Purplea, a brat Tino puno je slušao Wishbone Ash i Thin Lizzy. Već tada je bio fasciniran tim melodičnim bendovima. Nismo imali nikakva očekivanja, bili smo sretni što sviramo, ali zapravo nikada nismo mislili da ćemo postati poznati, vjerojatno kao i svi drugi bendovi iz tog vremena. Neki su nestali, neki su poput nas još tu, a neki, poput Iron Maidena, postali su fenomen. Ali zapravo smo svi počeli prilično jednako. Bitno je bilo svirati i družiti se.

Danas su sve informacije dostupne, a tehnologija i oprema daleko su naprednije nego nekada, pa je osnovati bend neusporedivo lakše. Međutim, prije 50 godina sigurno vam nije sve išlo glatko. Nije bilo raznih aplikacija koje danas uvelike olakšavaju rad jednog benda?

Oprema danas i ona od prije ne mogu se uspoređivati. I tada je već krenuo određeni napredak, iako smo svi imali slična pojačala, ali ni to nije bilo loše. Međutim, snimanje glazbe nekada i danas nešto je što se ne može usporediti. Danas sve funkcionira po principu copy-paste, a tada, ako bi nam producent rekao da imamo previše refrena u pjesmi ili previše gitarskih dionica, doslovno se rezala vrpca škarama, a zatim lijepila na pravo mjesto. Snimanje danas nešto je sasvim drugo. Tu je i umjetna inteligencija, koja je dodatno promijenila sve. Danas lako dobiješ pjesmu u stilu Praying Mantisa i Iron Maidena, i to za dvije minute, ali to nikako ne može biti dobro za glazbeni biznis. Mnogi mladi bendovi danas bivaju optuženi da im albume radi umjetna inteligencija, iako ih stvaraju sami… Mi barem nismo imali taj problem! (smijeh) Ni s umjetnom inteligencijom nije baš jednostavno. Preuzeti neku ideju i odsvirati je sasvim je moguće, ali ti su programi toliko napredni da prepoznaju vlastiti rad, pa slijede i tužbe softverskih tvrtki… Svega toga nekada nije bilo. Mi smo imali probe nedjeljom. Brat i ja odlazili smo u kuću našeg tadašnjeg gitarista i tamo svirali. On je živio u istočnom Londonu, a mi u zapadnom dijelu grada. Tamo su nastale pjesme poput „Children of the Earth” i „Lovers to the Grave”. Tamo se oblikovao naš zvuk i imali smo sreće što se ljudima svidio.

U vrijeme kada ste počeli, nastajali su i drugi veliki NWOBHM bendovi poput Iron Maidena, Diamond Heada, Saxona, Venoma… Oni su krenuli u jednom čvršćem smjeru, a vi ste stvorili svoj, puno melodičniji stil. Slušam jako puno bendova, ali Praying Mantis jedan je od rijetkih s kojima sam povezan nekom posebnom vezom. Kada se posluša bilo koji od vaših albuma, jasno je da ste to vi i da ne postoji nijedan sličan bend.

Hvala ti, lijepo je to čuti. Bilo je to vrijeme kada je punk još bio jako popularan, a istodobno je nastajao i NWOBHM. Mnogi nas nisu vidjeli kao dio tog pokreta, nekima smo bili previše mekani. Naš tadašnji producent usmjeravao nas je prema mekšem zvuku i tako su se stvari odvile. To vrijeme iznjedrilo je velika imena poput Saxona, Def Lepparda i Iron Maidena, a mi smo imali priliku uskočiti u taj vlak i mislim da smo je dobro iskoristili.

Posljednjih godina svirali ste na brojnim festivalima poput Sweden Rocka, Firefesta i Frontiersa, ali iznenadilo me vaše pojavljivanje na festivalu Keep It True u Njemačkoj, posebno zato što ste bili i prilično visoko pozicionirani na popisu izvođača. Riječ je o festivalu s puno žešćim zvukom i bendovima, doduše, iz vašeg vremena, ali nešto žešćeg glazbenog usmjerenja. Mislim da vas vaši fanovi ipak više doživljavaju kao dio AOR i melodic rock scene. Očito je da vas voli puno šira publika. Vidite li to kao potvrdu da je put koji ste izabrali bio dobar?

Mi se nikada nismo pokušavali brendirati niti biti dio nekog određenog glazbenog pravca. Jednostavno smo svirali onako kako smo mislili da nama odgovara. Mislim da, ako kreneš u smjeru zadovoljavanja tuđih ukusa, onda to više nisi ti. Što se tiče festivala, potpuno si u pravu. Odsvirali smo ih jako puno, a ponekad bismo se i sami iznenadili kada bismo pogledali popis bendova. Destruction, Vomitory, lubanje i krv na plakatima… Pomislili bismo: „Ovo ne može dobro završiti. Kada izađemo na pozornicu nakon ovih bendova, gađat će nas bocama!” Ali uvijek bi sve prošlo dobro i publika bi nas odlično prihvatila. U početku su svi mirni i vidiš upitnike iznad njihovih glava, ali na kraju se i uz nas dobro zabave. Dobar je osjećaj kada na kraju koncerta vidiš da te publika prihvatila.

Uglavnom svirate starije pjesme, iako redovito objavljujete dobre albume. Po mom mišljenju, mogli biste svirati i cijeli Sanctuary iz 2008., ali zapravo vrlo malo prostora dajete predstavljanju novijih pjesama.

Da, istina. Ljudi koji dolaze na naše koncerte uglavnom dolaze zbog našeg prvog albuma. Dečki u bendu koji nisu s nama od početka, naš pjevač John Cuijpers, gitarist Andy Burgess i bubnjar Hans in ‘t Zandt, također bi bili sretniji kada bi svirali novije pjesme, ali mi nastupamo zbog ljudi koji dolaze na koncert i očekuju da će čuti pjesme poput „Captured City”, „Children of the Earth” i „Lovers to the Grave”. Posebno na ovoj turneji, na kojoj ćemo odsvirati cijeli prvi album, nemamo previše prostora za dodavanje novijih pjesama. Tako da ćeš se morati strpjeti do neke druge turneje! (smijeh)

Vratimo se još malo u prošlost. Kada ste objavili Time Tells No Lies, bilo je za očekivati da će vaša karijera krenuti u dobrom smjeru jer je taj album danas klasik. Međutim, nestali ste i nije vas bilo deset godina. Što se dogodilo?

Da, nestali smo. Često se i sami pitamo što se dogodilo, ali valjda je moralo biti tako. Imali smo puno problema s menadžmentom i ugovorima, izgubili smo stvari iz svojih ruku, a kada se to dogodi, nije se lako vratiti. Isto tako, niotkuda je stigla ponuda za koncert u Japanu, deset godina nakon našeg povlačenja sa scene. Ondje su s nama nastupali Paul Di’Anno i Dennis Stratton iz Iron Maidena. U Japanu smo dobro prošli, naš prvi album dobro se prodao, a i ta turneja nakon deset godina bila je uspješna. U neku ruku, bilo je to naše uskrsnuće i nova prilika. Možda je sve jednostavno moralo ići tim putem.

Dennis Stratton izbačen je iz Iron Maidena jer je naginjao više melodičnom rocku, nakon čega je postao gitarist Praying Mantisa. Kako je došlo do toga i zašto Dennis više nije član Praying Mantisa?

Mi smo u to vrijeme često nastupali s Iron Maidenom, puno puta bili njihovi gosti ili predgrupa, ali svi smo mi bili prijatelji. S Dennisom smo uvijek bili u posebno dobrim odnosima i bio je to, u neku ruku, logičan slijed događaja. U bendu je bio i Clive Burr pa smo postali neka vrsta utočišta za bivše članove Iron Maidena. Dennisov doprinos bendu bio je značajan. Odličan je glazbenik i radio je s nama na dosta pjesama. Razišli smo se jer vrijeme ponekad učini svoje i ljudi krenu svatko svojim putem. Još uvijek smo dobri prijatelji. On ima neke svoje projekte i radi ono što ga čini sretnim.

Nakon povratka početkom devedesetih godina izdali ste četiri albuma za japansko tržište i izdavača Pony Canyon. Nedvojbeno, u Japanu ste bili renomirani bend, ali u ostatku svijeta nije vas bilo ni približno u toj mjeri. Tada je bilo gotovo nemoguće nabaviti te albume u EU-u, a ni danas ih nije lako pronaći. Postoji li mogućnost njihova reizdavanja u budućnosti?

Da sam dobio funtu svaki put kada mi je netko postavio ovo pitanje, bio bih bogat čovjek! Ljudi nas to često pitaju, ali mi tu zasad ne možemo ništa učiniti. Pony Canyon se u jednom trenutku okrenuo isključivo domaćem japanskom tržištu i nije imao interesa reizdavati nove primjerke tih albuma, ali je ostao čvrst u odluci da zadrži prava. Pokušali smo otkupiti ta prava kako bismo te albume mogli izdati preko drugog izdavača, ali oni su ostali pri svojoj odluci da ih zadrže. Možda se nešto promijeni u budućnosti, a onda je vrlo izvjesno da bi albumi bili reizdani, ali do tada smo potpuno nemoćni.

Godine 2000. izdali ste album Nowhere to Hide, prvi album objavljen za europskog izdavača, talijanski Frontiers Records. Poznati su po tome što je sva krema melodic rocka i metala pod njihovim krovom. Imaju odlične mlade bendove i gotovo svi bendovi koji su nešto značili osamdesetih godina imaju ugovore s Frontiers Recordsom. Koliko ste zadovoljni tom suradnjom?

Oni su profesionalci i već dugo surađujemo s Frontiersom. Prvenstveno vole melodične bendove. Probleme danas imaju gotovo svi izdavači, a imat će ih još i više u budućnosti, pa čak i Frontiers, jer rijetki su ljudi poput tebe koji žele imati CD benda koji vole. Streaming platforme preuzele su primat, a to ne može biti dobro za ovaj glazbeni biznis.

Kroz bend je prošlo dosta vrhunskih pjevača. Tony O’Hora, Doogie White, Gary Barden…?

Da. Svi su bili odlični pjevači. Tony je imao veliki raspon glasa i snimio je s nama dva albuma. Doogie White tada je možda bio i na vrhuncu karijere. S njim smo ponovno snimili verziju pjesme „Naked”, koja je prvi put objavljena na albumu Nowhere to Hide, a moj brat Tino napisao ju je kao posvetu kćeri koju je izgubio. Pjesmu „Naked” drugi je put otpjevao upravo Doogie White, na albumu The Journey Goes On, i dodao joj nevjerojatnu dozu emocija. Gary Barden također je bio pjevač čiji je glas stvarno dobro pristajao Praying Mantisu, ali s njim nije bilo lako raditi. Nikada nije bio moj izbor, ali i s Garyjem smo snimili pjesme koje su postale naši klasici. I naš aktualni pjevač John Cuijpers ima veliki raspon glasa, a i jako je popularan te je član više projekata, poput Ayreona. Međutim, danas je teško tako talentirane ljude ograničiti na jedan bend. Svi imaju nešto sa strane i mislim da je to u redu. Sretni smo što je JC također s nama. Odličan je pjevač i frontmen, a publika ga voli…

Za nekoliko dana krećete na svoju najdužu turneju! Vjerojatno je to sada puno veći izazov nego prije 40 godina?

Da, sigurno nije lako kao nekada. Biti toliko dugo u autobusu, a pred nama je nekoliko tisuća kilometara… Obično bismo odsvirali dva ili tri festivala pa se vratili kući, ali ovo je nešto sasvim drugo. Pitanje je tko će s kim razgovarati kada se vratimo s turneje, a i supruga se već brine hoćemo li to uopće uspjeti preživjeti! (smijeh)

Kada se snime albumi i odrade festivali i turneje, mnogi se bendovi vraćaju svojim redovitim poslovima. Ima li uopće ikakve zarade od glazbe?

Vrlo malo. Kao što sam već rekao, rijetki su fanovi koji kupuju CD-ove, vinile ili majice. Streaming platforme dodatno su pogoršale stanje. Što se tiče nastupa uživo, i tu treba biti oprezan jer, ako bend traži previše novca, promotor će se odlučiti za onaj koji traži manje. Srećom, već godinama radim kao inženjer i taj mi posao donosi financijsku sigurnost. Praying Mantis moj je bijeg od posla i svakodnevice, a prije svega izvor radosti. Iskreno, nekada nisam mislio da ćemo dočekati 50 godina postojanja benda, ali još smo tu i još nas to čini sretnima!

Prvi put svirate u Hrvatskoj, i to u Zagrebu. Što znate o Hrvatskoj?

Nedavno smo bili na odmoru u Puli i oduševili smo se. Divni ljudi, Pula je prekrasna i svakako ćemo se ponovno vratiti kao turisti. Upravo me zato i koncert u Hrvatskoj posebno raduje!

Chris, hvala na vremenu i ugodnom razgovoru! Imaš li možda neku poruku za hrvatske fanove?

Drago nam je što dolazimo u prelijepu Hrvatsku! Podržite nas, dođite na koncert, a mi ćemo dati sve od sebe da ne požalite što ste došli!

FOTO: Fin Carrol

Jadrolinija

Pošaljite vijest

Regionalni.hr
Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.

Naknadne izmjene postavki kolačića možete jednostavno napraviti klikom na link 'Postavke kolačića' na dnu naše web stranice.