(Autor: Igor Horvat)
Kamelot će 13. studenoga 2026. prvi put nastupiti u Hrvatskoj, a zagrebački Boogaloo bit će jedna od postaja njihove aktualne turneje na kojoj predstavljaju četrnaesti studijski album Dark Asylum. Album je objavljen 28. kolovoza za Napalm Records, a donosi novu konceptualnu priču smještenu u mračni viktorijanski svijet RavenHill Asyluma, uz prepoznatljivu kombinaciju metala, melodije, gotike i filmske atmosfere.
Osnovan 1987. u Tampi na Floridi pod imenom Camelot, bend je 1991. promijenio ime u Kamelot, iste godine objavivši i prvi demo. Debitantski album Eternity uslijedio je 1995., a tijekom više od tri desetljeća karijere bend je prošao kroz tri jasno prepoznatljive vokalne faze – početnu s Markom Vanderbiltom, eru Roya Khana, koji je u Kamelotu bio od 1998. do 2011., te aktualno razdoblje s Tommyjem Karevikom. Unatoč dugoj karijeri i promjenama kroz godine, Kamelot je i danas vrlo aktivan, koncertno snažan i, što je možda najvažnije, usmjeren prema novoj glazbi i budućnosti, a ne tek prema vlastitoj prošlosti.
Uoči izlaska albuma Dark Asylum razgovarali smo s Thomasom Youngbloodom, gitaristom, osnivačem i glavnim kreativnim pokretačem Kamelota. Razgovor je, naravno, bio posvećen novom albumu i njegovu konceptu, ali i gostujućim glazbenicima, vizualnom identitetu, scenskoj produkciji i nadolazećoj turneji. A budući da Kamelot napokon stiže u Hrvatsku, nismo mogli zaobići ni pitanje što hrvatske fanove očekuje na zagrebačkom koncertu.
Thomas, moram priznati da posebno uživam u Zoom intervjuima i načinu na koji mogu „putovati“ na različita mjesta, a da pritom ne napuštam svoj dom. Gdje si ti trenutno, kod kuće na Floridi?
Da, kod kuće jesam, ali imam dva doma – jedan na Floridi, a drugi u Pennsylvaniji. Trenutno sam u Pennsylvaniji. Na Floridu se vraćam za otprilike tjedan dana kako bih se počeo pripremati za turneju.
Trenutno je najvažnija novost vezana uz Kamelot novi album Dark Asylum. Završili ste ga i bit će objavljen za otprilike dva tjedna (intervju je vođen 12. kolovoza 2026., op. a.). Stoga ću početi s onim uobičajenim pitanjem: kako se osjećaš u vezi s albumom? Što ti Dark Asylum osobno znači u ovom trenutku vaše karijere?
Pa, mislim, ovo je naš 14. album i ponosan sam što je svaki naš album, da tako kažem, izdržao test vremena. Osjećam da je Dark Asylum još jedan takav primjer, ali smo ovoga puta dodali i još jedan element, svojevrsni filmski pristup. U nekim je aspektima album još grandiozniji. Baš sam ga nedavno slušao – zapravo, pod tušem (smijeh). Slušao sam neke od pjesama koje ćemo svirati uživo jer se volim i mentalno pripremiti za koncerte. Nakon što završiš miks, dobro je malo se odmaknuti od svega i onda se vratiti albumu i ponovno ga poslušati. Upravo sam to napravio i bio sam stvarno, stvarno zadovoljan rezultatom. Mislim da će ovaj album obožavati fanovi koji vole Kamelot još od Eternityja, oni kojima je posebno draga srednja faza naše karijere, kao i oni koji vole ono što smo radili na The Awakeningu.
Priča koja stoji iza ovog albuma odvija se u viktorijansko doba, u ustanovi RavenHill Asylum. Kada se taj svijet počeo oblikovati tijekom pisanja pjesama? Jeste li najprije krenuli od glazbe ili se lirski koncept počeo razvijati prije samih pjesama?
Najprije je nastao cijeli koncept. Htio sam napraviti album koji bi se vrtio oko svojevrsne jezive psihijatrijske ustanove, ali koji bi istovremeno bio prožet gotikom i dozom seksualnosti. Moja je zamisao bila katedrala koja je godinama napuštena, a onda ju je preuzeo neki luđak i pretvorio u vlastitu psihijatrijsku ustanovu. Vizualno nam to, naravno, otvara brojne mogućnosti. Dakle, najprije je nastala sama ideja, a onda smo počeli osmišljavati o čemu će pjesme govoriti i kakav će biti njihov koncept. A naziv RavenHill jednostavno mi je pao na pamet. Zapravo, vozio sam se Indianom i tamo postoji ulica koja se zove Raven Hill (smijeh), a meni se svidjelo kako to zvuči. Odmah sam dobio vizualnu sliku nekakvog dvorca. Tako je sve to nastalo.
U usporedbi s prethodnim albumom The Awakening, koliko se ovaj put razlikovao proces pisanja pjesama? Jeste li Dark Asylum stvarali na sličan način ili ste se kreativno krenuli u nekom drugom smjeru? Album sam prvi put poslušao prije samo nekoliko dana i jedan od mojih prvih dojmova bio je da ovoga puta puno dublje zalazite u mračne psihološke teme. Slažeš li se s tim?
Da, meni je Dark Asylum svojevrsna metafora za njezin vlastiti um. I za kaveze koje smo sami stvorili. U uvodnom dijelu albuma imamo spoken-word dionicu u kojoj se govori o tome kako sami sebi stvaramo vlastite zatvore. Stalno tragamo za srećom, istinom i svim tim stvarima. A onda u nekom trenutku mnogi od nas odustanu i taj zatvor počne doživljavati kao dom. To postane nešto normalno, iako ne bi trebalo biti. Uvijek bi trebalo težiti onome što će nam naposljetku donijeti mir, sreću ili osjećaj sigurnosti. Tako da smo definitivno malo dublje zaronili u cijeli taj način razmišljanja. A na kraju svega, uvijek želimo stvoriti nešto što će imati kontrast između tame i svjetla, ono u stilu svjetla na kraju tunela. Upravo smo to napravili i s ovim albumom.
Dotaknuli smo se koncepta albuma, kao i glazbenog smjera u kojem si ga želio odvesti. Kada su pjesme bile napisane i kada si znao kako želiš da album zvuči, kako je izgledao proces snimanja? Je li ti nešto posebno otežalo rad na Dark Asylumu ili je, s druge strane, bilo nešto u čemu si posebno uživao ovaj put?
Imali smo dovoljno vremena, što je bilo dobro jer smo inače na turneji, a onda ta turneja traje tri godine ili koliko već, pa ponekad moramo žuriti kako bismo završili nekoliko pjesama. Ovoga smo puta, međutim, imali više vremena i mogli smo si dopustiti da sve napravimo kako treba. I stvarno, što više slušaš album, to ćeš shvatiti koliko glazbe ima na njemu. Traje manje od sat vremena, ali dok ga slušaš, gotovo imaš osjećaj kao da je riječ o materijalu za dva albuma. Htjeli smo album jednostavno ispuniti s toliko glazbenih informacija i detalja te napraviti ploču kojoj će se ljudi vraćati iznova i iznova i svaki put otkrivati nešto novo. Ali sam proces pisanja bio je vrlo sličan. Radili smo demo snimke. Prošao sam kroz svoj iPhone i izvukao stare rifove koje sam imao s prošle turneje. Zapravo, nisu bili stari, to su bili novi rifovi koje sam napisao tijekom turneje. Onda smo ih počeli razvijati, napravili demo snimke i poslali ih Saschi (Paeth, producent, op. a.). On bi nam predložio različite ideje ili neke nove prijelaze. Tako da je sam proces bio vrlo sličan. Osim toga, ovaj put je sve bilo povezano s konceptom.
Jedna od stvari koje su oduvijek posebno isticale Kamelot jest njegova filmska, gotovo kinematografska atmosfera. To si i sam ranije spomenuo, a čini mi se da Dark Asylum taj aspekt odvodi još korak dalje. Koliko ti taj vizualni i konceptualni svijet utječe na samo pisanje glazbe? Imaš li već tijekom pisanja u glavi određene scene, likove ili vizualne motive, ili se ti elementi pojavljuju tek kasnije, kako glazba poprima svoj oblik?
Definitivno, da. Postojalo je nekoliko stvari koje sam želio unijeti na ovaj album kada je riječ o stilu. Htio sam vratiti gotički element koji smo imali na Silverthornu i donekle na Ghost Operi. Htjeli smo vratiti i neke folk elemente koje smo imali na Eternityju i The Fourth Legacyju. Ali također smo željeli napraviti album s doista pamtljivim refrenima, a u tome smo također uspjeli, s tim melodičnim refrenima. Uzmimo, primjerice, pjesmu „Dark Asylum“, koja je vrlo progresivna. Mogla bi biti prog pjesma, ali onda odjednom dobiješ vrlo melodičan refren. Upravo mi se sviđa što smo na ovom albumu uspjeli spojiti ta dva svijeta.
Još jedna stvar koja je gotovo postala zaštitni znak Kamelotovih albuma jesu gostujući glazbenici. Ovoga puta na pjesmi „One Last Masquerade“ gostuje Tobias Sammet. Tobias je obično taj koji na albume Avantasia okuplja čitavu vojsku gostujućih glazbenika, pa je zanimljivo vidjeti njega u Kamelotovom svijetu. Zašto si baš njega odabrao za ovu pjesmu? I sada kada si čuo završnu verziju, misliš li da je upravo on dao pjesmi ono što si imao na umu?
Da. Tu smo pjesmu konkretno napisali sa Saschom, koji je također dio Avantasije, i meni je od samog početka imala svojevrsni hibridni Kamelot-Avantasia ugođaj. Mogao sam zamisliti da bi funkcionirala čak i na albumu Avantasie. Nakon što smo čuli nekoliko mikseva, pitao sam Saschu može li pitati Tobyja želi li nam se pridružiti na pjesmi. Mislio sam da bi bio savršen za nju. I stvarno je uspio napraviti ono što smo zamislili. Da, mislim da je to apsolutno savršena pjesma na albumu za njegov gostujući nastup. Sve se dogodilo praktički u zadnji trenutak, što je zapravo fora jer, znaš, kada planiramo gostujuće glazbenike, ponekad to uopće nije unaprijed planirano. Jednostavno se dogodi prirodno, a upravo je tako bilo i s Tobyjem.
Na albumu ponovno imamo i dvije gošće, Clémentine Delauney i Ignaciju Fernández. Clémentine iz benda Visions of Atlantis već djeluje kao vrlo prirodan dio Kamelotove priče, dok je Ignacia na prvi pogled nešto sasvim drugačije – death metal pjevačica iz benda Decessus i aktualna Miss World Chile. To bi možda moglo iznenaditi one koji ne znaju koliko je zapravo velika ljubiteljica metala. Kako je došlo do njezine suradnje s Kamelotom i što te je navelo da upravo nju pozoveš da sudjeluje na albumu?
Da, Ignaciju poznajemo već deset godina, a posljednje četiri godine razgovaram s njom o tome da nam se možda pridruži na turneji ili na neki drugi način postane dio Kamelotove obitelji. Dakle, poznajemo je već deset godina. O svemu tome razgovarali smo još prije natjecanja za Miss Chile, a sada sudjeluje na izboru za Miss World i trenutno je u Vijetnamu.
Ali ljude s kojima surađujemo najčešće biramo zato što su nam stvarno dobri prijatelji, ali i zato što su stilski vrlo posebni. Clémentine ima vrlo prepoznatljiv stil, kao i Ignacia. Clémentine je godinama naša prijateljica i jako se veselimo što će nam se pridružiti na nadolazećoj turneji, zajedno s bendovima Visions of Atlantis i Exit Eden. Siguran sam da će nam se moći pridružiti i na pozornici tijekom nekih koncerata.
Kad već govorimo o gošćama, postoji li nešto posebno što tražiš u njihovim vokalima? Je li ti važan kontrast s Tommyjevim glasom, nešto poput klasične dinamike „Beauty and the Beast“? Naravno, ne mislim pritom da je bilo tko od njih „Beast (Zvijer)“ (smijeh), ali Ignacia, primjerice, ima vrlo snažan i agresivan vokal, pa je kontrast s Tommyjem posebno zanimljiv.
Da, “Beauty and the Beauty”, rekao bih (smijeh). Ne, iskreno, to nije nešto što previše planiramo ili analiziramo. Meni je kao kreativcu jedna od važnih stvari upravo to da ne razmišljam previše, nego jednostavno slijedim svoj instinkt. Recimo, imamo mjesto za gostujući vokal i već tri-četiri godine razgovaramo s Ignacijom. Onda kažemo: „Hajdemo vidjeti je li dostupna.“ Jest. Snimi svoje dionice, pošalje nam ih – odlično. Ubacimo ih u pjesmu i to je to. Ljudi često previše razmišljaju o stvarima i onda se na kraju ništa ne napravi. Zato sam tijekom godina naučio jednostavno krenuti i napraviti ono što osjećam da treba napraviti. To ponekad nije lako ljudima koji su perfekcionisti. Ali u nekom trenutku jednostavno moraš slijediti svoj instinkt. Upravo smo tako radili posljednjih 15-20 godina.
Tijekom svih tih godina i suradnji s različitim gostujućim vokalistima, je li se ikad dogodilo da je netko pjesmi donio nešto potpuno neočekivano, nešto što je promijenilo način na koji si je ti sam doživljavao?
Da, mislim, uvijek se to događa sa svima. Recimo, surađivali smo s Rannveig na The Fourth Legacy, a ona gostuje i na novom albumu. Ona je pjevačica s Islanda. Tu su i Alyssa White-Gluz i Elize Ryd – sve su to doista posebni talenti. Uvijek je zabavno dodati malo tog začina u recept, kao što sam rekao. Na svaki album krenemo s idejom: „Dobro, ne trebaju nam nikakvi gosti, ne želimo imati goste.“ A onda na kraju ipak dodamo ponekog tu i tamo. Ali tko zna, možda na sljedećem albumu jednostavno neće biti nijednog gosta – bit ćemo samo mi! (smijeh)
Da zaključimo priču o Dark Asylumu, postoji li neka pjesma na albumu na koju si posebno ponosan, ona za koju osjećaš da najbolje predstavlja ono što si želio postići ovim albumom?
Meni se, zapravo, svaki put kad slušam album istakne nešto drugo. Recimo, „The Puppet King“ i „Cassandra’s Disease“ nisu bile pjesme na koje sam se posebno fokusirao jer su dosta drugačije, ali sada ih slušam više nego „Ashen World“. „Ashen World“ je, naravno, bio prvi singl i znao sam da će biti odličan izbor za tu svrhu. A „Godlike Alchemy“ – refreni koje je Tommy napisao su nevjerojatni. Tako da uvijek postoji nešto drugačije ili nešto novo što otkrijem. „Ivy, My Dear“, odnosno ta balada, jedna je od mojih najdražih Kamelotovih balada uopće.
Kad pogledam vizualnu stranu Kamelota, posebno sada spot za Dark Asylum, vidi se koliko je truda uloženo u stvaranje cijelog tog svijeta. Budući da već toliko dugo stvarate albume s tako razrađenim konceptima, jesi li ikada razmišljao o tome da to pripovijedanje preneseš u neki drugi medij – primjerice, da napišeš scenarij za film ili stvoriš nešto posebno namijenjeno filmu?
Pa, mislim, još od Silverthorna ljudi su nam se obraćali s idejama da napravimo nešto u obliku scenarija ili knjige, recimo poput knjige za Dark Asylum. Ali iskreno, za to treba puno vremena. Pokušavam također uskladiti Kamelot s vremenom koje želim provoditi s obitelji. Tako da mogu zamisliti da bi se nešto takvo moglo dogoditi, možda za nekoliko godina. Ali trenutno sam potpuno usredotočen na Kamelot, bend i turneje. Osim toga, u jednom trenutku želim završiti i svoj solo album. Puno je toga što treba napraviti, a vremena nema baš puno.
Kažeš da nema puno vremena, a vrijeme zaista leti. Znaš li kako sam to shvatio? Odjednom sam se sjetio da je 2026., što znači da je prošlo već otprilike 14 godina otkako je Roy Khan napustio bend. A meni Tommy još uvijek djeluje kao vaš „novi“ pjevač, iako je zapravo u Kamelotu već više od desetljeća.
Da, on je već duže u bendu. On je pjevač koji je najdulje u povijesti Kamelota. I bit će posljednji pjevač kojeg ćemo imati u bendu. Mislim, on je Kamelot. Današnja postava benda potpuno je definirana i zaista nema razloga ni razgovarati o prošlosti. To je jedan od važnih aspekata Kamelota – uvijek smo usredotočeni na sadašnjost i budućnost, na nove albume i turneje. Uvijek smo usredotočeni na novi album. Nismo bend koji živi od vlastite prošlosti. Upravo je to omogućilo bendu da raste, privuče nove fanove i ostane relevantan.
Upravo zbog toga mi Kamelot djeluje malo drugačije. Često intervjuiram bendove kod kojih se razgovor prije ili kasnije neizbježno okrene njihovoj prošlosti – onome što su postigli i što su im značile njihove najbolje godine. A onda pogledam Kamelot i shvatim: wow, vi ste i danas vrlo snažan i relevantan bend. Nije riječ o tome da se stalno vraćate u prošlost i govorite: „Razgovarajmo o onim sjajnim godinama kada smo bili na vrhuncu.“ Kamelot i dalje stvara novu glazbu, gradi nove svjetove i ide naprijed. Razmišljaš li i ti o toj razlici?
Takav je naš mentalni sklop, i upravo to savjetujem bendovima koji postoje već 20 godina, pa čak i solo izvođačima, jest da svoj novi album trebaju doživljavati kao da im je prvi. Trebaju biti ponosni na njega i svirati ga uživo. A mnogi bendovi upadnu u zamku pa snime album samo kako bi mogli krenuti na turneju. Onda odsviraju jednu pjesmu s novog albuma, a nakon toga samo pjesme stare 20 godina. I onda u publici imaš samo hrpu ljudi koji su ih pratili prije 20 godina. To je pogreška koju neki bendovi rade, a mi je nikada nećemo napraviti.
Točno, vaši se novi albumi redovito pojavljuju na različitim ljestvicama, a turneje su vam i dalje vrlo uspješne. Zato si zapravo možeš priuštiti da budeš usredotočen na sadašnjost, što je velika stvar.
Da, mislim da je to dobra kombinacija. Moraš imati takav način razmišljanja, ali istovremeno moraš snimati albume koji su stvarno dobri. Ne možeš ih, da tako kažem, odraditi tek tako. Ali da, primjerice, Haven je bio broj jedan na Billboardovoj ljestvici Top Hard Rock Albums, a The Awakening je dosegnuo drugo mjesto na istoj ljestvici. To su rezultati koji su puno bolji od svega što smo postigli prije 20 godina. Mislim da je to važna lekcija za glazbenike – da stvarno vjeruju u sebe. Recimo, Anthrax uskoro objavljuje novi album i vidi se koliko su usredotočeni na nove pjesme. I upravo je to još jedan razlog zbog kojeg su i dalje toliko relevantni, a ne djeluju poput nekakvog tribute benda.
Da, ali baš sam ih gledao uživo u lipnju i odsvirali su samo jednu novu pjesmu! (smijeh)
(smijeh) Ali je li album već izašao?
Ne, nije. Objavit će ga dva-tri tjedna nakon vašeg Dark Asyluma.
Ako sviraju novu pjesmu, odnosno novi singl, to je vjerojatno zato što album još nije objavljen. Mi, recimo, nikada ne bismo svirali pjesme koje još nisu objavljene. Datum izlaska albuma isti je kao i datum našeg prvog koncerta.
Upravo tako, album izlazi 28. kolovoza, a istog dana započinjete turneju, ako se ne varam, u Orlandu?
Da, to je stvarno sjajna dvorana. Ogromna je. Oduvijek mi je bio san nastupiti u njoj. Prvi put smo tamo svirali u sklopu turneje za The Awakening. Kada smo razgovarali o ponovnom nastupu u Orlandu, izričito sam tražio da to bude baš ta dvorana.
Moram priznati da nisam provjeravao o kojoj se dvorani konkretno radi. Je li to House of Blues?
Ne, to je Hard Rock Live u CityWalku, Universal CityWalk. Tamo nastupaju Slayer, Alter Bridge i mnogi drugi bendovi. Produkcija je nevjerojatna. Infrastruktura je odlična, a pozornica je ogromna. Tako da ćemo imati veliku scensku produkciju. Bit će sjajno.
Ako sam dobro izračunao, imate čak 23 koncerta u Sjevernoj Americi, što je stvarno impresivno. A turneja počinje istog dana kada izlazi album, kao što smo već spomenuli. Moram te pitati nešto konkretno o scenskom nastupu. Kamelot je bend s vrlo izraženom teatralnom i vizualnom stranom, pa hoćete li ovaj put donijeti nešto posebno? Kako će izgledati pozornica i što ste pripremili za turneju?
Da, mislim da kada je riječ o produkciji, radimo sve što možemo, naravno, ako nam je dopušteno koristiti pirotehniku i slične efekte. Ali scenski koncept za novi album bit će na potpuno novoj razini. Imamo i neke posebne izvođače na pozornici. Bit će stvarno zanimljivo. Ne želim previše otkrivati, ali bit će sjajno.
Odlično. A ja sam se nadao da ćeš ipak otkriti neki spoiler. Znaš zašto? Zato što napokon dolazite u Hrvatsku! (smijeh)
Da, to je uzbudljivo. Stvarno se jako veselimo. Nikad nisam bio u Hrvatskoj. Tako da nam je to zaista jako drago.
Ovo će mi biti drugi put da gledam Kamelot uživo. Prvi put bilo je 2001. u Milanu, na Gods of Metal festivalu. Nastupali ste u devet ujutro, a ja sam putovao cijelu noć i žurio samo da vas stignem vidjeti na vrijeme.
Wow, to je smiješno jer sam baš neki dan razmišljao o tome kada sam radio intervju s Davidom Ellefsonom. Mislim da je tada s nama svirao i Megadeth. Sjećam se da je njihov tour manager bio prilično strog i želio sam porazgovarati s njim o tome. Da, sjećam se da smo svirali s Megadethom, a možda je tamo bio i Judas Priest. Ne mogu se sjetiti.
Točno, Judas Priest kao headliner, zatim Megadeth, Motörhead, W.A.S.P., Savatage, Cradle Of Filth, Nevermore i mnogi drugi.
Da, to je stvarno bio jedan od naših prvih nastupa. Mislim da tada zapravo nismo imali puno klupskih koncerata… Ali sada ćeš gledati nešto drugačiji show, i to malo bolji! (smijeh)
OK, nisi mi htio otkriti nikakav spoiler, osim što si rekao da će produkcija biti na potpuno novoj razini. Ali rekao si i da ću sada vidjeti jedan drugačiji Kamelot. Zato ću te pitati ovako: 13. studenoga dolazite u Zagreb – zašto bi hrvatski fanovi trebali biti tamo?
Da, očito nikada nismo bili u Hrvatskoj, tako da se jako veselimo što ćemo napokon upoznati hrvatske fanove. Vrijeme je da dođemo, i krajnje je vrijeme za to. Ali želim da fanovi nakon koncerta odu s osjećajem: „Jedva čekam da se Kamelot vrati.“ To je uvijek bio cilj. Jedno vam mogu reći – bez obzira na veličinu koncertnog prostora, uvijek dajemo 100 posto za fanove koji su platili ulaznicu kako bi nas došli gledati.
Upravo je taj stav ono što volim kod američkih bendova. Nedavno su nam, primjerice, došli Vicious Rumors i svirali pred 70-ak ljudi. Koncert i cijela atmosfera bili su fenomenalni. Nisam uopće imao osjećaj da sviraju pred tako malom publikom. Dali su sve od sebe, stvarno 100 posto, i to mi je baš sjajno.
Sjećam se kada smo mi 1998. svirali pred 50 ljudi u Z7 i pitali se: „Koji vrag?“ Čovjek mi je tada pokazao papir sa svim bendovima koji su počeli u Z7 i podacima o tome koliko su ljudi privukli. A danas tu dvoranu praktički možemo rasprodati. Takvi su koncerti pravi test profesionalnosti. Jer tih 50 ili 70 ljudi, koliko god ih bilo, platili su ulaznicu da bi vas vidjeli.
To su ljudi koji su važni. Ne oni koji su ostali kod kuće.
Prije nego što završimo, imam još jedno zanimljivo pitanje. Meni je Kamelot i dalje američki bend, iako vas Napalm Records opisuje kao internacionalni bend. I zanimljivo je da svirate glazbu koja je prilično neuobičajena za američku scenu, dok je takav stil puno popularniji u Europi. Unatoč tome, Kamelot i dalje ima snažnu publiku u SAD-u – imate 23 datuma na ovoj turneji, novi album će gotovo sigurno ponovno završiti na Billboardu, a istovremeno ste vrlo uspješni i u Europi. Kako objašnjavaš taj uspjeh, pogotovo kada vidimo da se drugi bendovi bore s time da privuku 50 ljudi na koncert ili prodaju 50 albuma?
Iskreno, ne mogu odgovoriti na to. Mislim, ranije smo razgovarali o predanosti stvaranju odličnih albuma, o tome da se usredotočimo na nove albume i jednostavno o mentalitetu da uvijek daješ sve od sebe. Isto je sa svakom vrstom strasti koju možeš imati, čime god se u životu bavio. Ali Kamelot zapravo ne doživljavam kao američki, njemački ili švedski bend. Isto tako, ne razmišljam o ljudima toliko kroz te kategorije. Mislim, ti i ja sada razgovaramo i ne razmišljam o tome da si ti nešto drugačiji od mene. Mislim da je i ta otvorenost prema različitim glazbama, kulturama i svemu ostalome bila važan čimbenik. Očito je da je Kamelot prije mnogo godina počeo u Tampi. Ali mi smo zapravo spoj različitih kultura i glazbenih utjecaja. Ipak, jedinstveno je da takav bend dolazi iz SAD-a.
Zapravo sam više mislio na popularnost. Ovakva vrsta glazbe nije pretjerano popularna u Americi.
Da, mislim, teško mi je zapravo govoriti o tome jer ni sam Kamelot ne doživljavam kao bend koji pripada određenom žanru. Barem u SAD-u imamo fanove koji vole Muse, Marilyn Manson, Symphony X ili nekog sasvim drugog izvođača. Kamelot ima tako raznoliku publiku i to je nešto na što sam jako ponosan. Možeš, primjerice, vidjeti tipa s majicom Motörheada i djevojku s majicom Evanescencea. Publika nam je stvarno raznolika i to je sjajno. Mislim da trpanje bendova u žanrovske ladice i njihovo etiketiranje nije produktivno. Mi uvijek pokušavamo razmišljati izvan tih okvira. Jedan od bendova koje sam obožavao dok sam odrastao bio je Queen, koji je uvijek imao nevjerojatno raznolike pjesme – od balada do „Bohemian Rhapsody“. Led Zeppelin je bio isti takav. Tako sam uvijek gledao i na Kamelot. Ne radi se o tome da imamo samo jedan određeni stil.
Polako smo došli do kraja. Thomas, bilo mi je drago razgovarati s tobom. Vidimo se sredinom studenoga u Zagrebu, u klubu Boogaloo. Za kraj nam je ostala još samo tvoja poruka za fanove.
Hej, ekipa, jedva čekam da vas vidim! Jedva čekam da vas vidim uživo i da zajedno napravimo jedan žestok koncert. I da, stvarno je krajnje vrijeme da dođemo u Hrvatsku. Vidimo se na koncertu!
KAMELOT 2026:
- Thomas Youngblood (gitara)
- Sean Tibbetts (bas)
- Oliver Palotai (klavijature)
- Tommy Karevik (vokal)
- Alex Landenburg (bubnjevi)
KAMELOT DISKOGRAFIJA (studijski albumi):
- Eternity (1995.)
- Dominion (1997.)
- Siége Perilous (1998.)
- The Fourth Legacy (1999.)
- Karma (2001.)
- Epica (2003.)
- The Black Halo (2005.)
- Ghost Opera (2007.)
- Poetry for the Poisoned (2010.)
- Silverthorn (2012.)
- Haven (2015.)
- The Shadow Theory (2018.)
- The Awakening (2023.)
- Dark Asylum (2026.)
FOTO: Andrea Falaschi, Natalie Enemede
