Kada se govori o pionirima death metala, teško je pronaći bend koji je ostavio veći trag od Deatha. Tijekom svega sedam studijskih albuma, Chuck Schuldiner i njegovi suradnici ne samo da su pomogli definirati jedan od najekstremnijih glazbenih žanrova, već su ga iz godine u godinu pomicali prema novim tehničkim i umjetničkim granicama. I gotovo četvrt stoljeća nakon Chuckove smrti, interes za njegovu glazbenu ostavštinu ne pokazuje znakove slabljenja.
Najbolji dokaz tome predstavlja projekt Death To All, tribute bend koji već više od desetljeća okuplja neke od najvažnijih glazbenika povezivanih s različitim razdobljima Deathove karijere. U aktualnoj postavi nalaze se basist Steve Di Giorgio, bubnjar Gene Hoglan, gitarist Bobby Koelble te vokalist i gitarist Max Phelps, a upravo će oni 23. lipnja nastupiti u Ljubljani u sklopu europske turneje Symbolic Healing Tour. Riječ je o turnejskom konceptu kojim obilježavaju 30 godina albuma Symbolic i 35 godina albuma Spiritual Healing, pri čemu publika ima priliku čuti gotovo kompletan materijal s oba izdanja, uz odabrane klasike iz ostatka Deathova kataloga.
Krajem rujna prošle godine na našem ste portalu mogli pročitati ekskluzivni intervju s članovima projekta Left To Die, još jednog sastava koji čuva uspomenu na Chucka Schuldinera i rane dane Deatha. Ovoga puta razgovarali smo sa Steveom Di Giorgiom, jednim od najprepoznatljivijih basista metal scene i čovjekom čije se ime, osim uz Death, veže i uz Testament, Sadus, Megadeth, Control Denied te brojne druge projekte. U opuštenom, ali vrlo sadržajnom razgovoru dotaknuli smo se predstojeće europske turneje, fenomena Death To All, uloge Maxa Phelpsa, odnosa s članovima Left To Die, mogućnosti novog materijala, ali i vječne teme koja godinama intrigira fanove – sudbine neobjavljenog drugog albuma Control Denieda.
Dobar dan Steve, kako si danas?
Nešto bolje nego jučer, hvala na pitanju. No i dalje me muči prehlada.
Prije svega, hvala ti što si prihvatio moju molbu za intervju i odvojio vrijeme za razgovor. Doista mi je jako drago zbog toga!
Nema na čemu. Ti si trenutno u Hrvatskoj?
Da, kod nas je već skoro kraj dana, za razliku od tvoje Kalifornije, gdje je još praktički jutro! (smijeh)
Točno, ja sam tamo daleko na zapadu, na kraju svijeta! (smijeh)
U redu, da ti onda ne oduzimam previše vremena, krenimo sa službenim dijelom intervjua.
Za otprilike deset dana kreće europski dio turneje Symbolic Healing Tour, kojom obilježavate 30 godina albuma Symbolic i 35 od Spiritual Healing. Nakon prošlogodišnjeg američkog dijela turneje, kakva su tvoja očekivanja od europske publike i predstojećih koncerata?
Imamo prilično velika očekivanja jer, kao tribute bend, točnije memorijalni tribute projekt kakav jesmo, u Europi nismo svirali već otprilike četiri godine. A čak i ta turneja 2022. bila je vrlo kratka, svega nekoliko koncerata, možda deset ili jedanaest, više se ni ne sjećam točno. Dakle, nismo odradili pravu europsku turneju već gotovo deset godina. Ono što smo primijetili kod ovog benda jest da, budući da sviramo pjesme stare 35 godina i da nema novog materijala, zapravo je dobro pustiti da se ponovno stvori nekakvo iščekivanje. Čini se da je interes tijekom godina naše odsutnosti stvarno rastao i već sada vidimo da se koncerti rasprodaju. Ulaznice se dakle prodaju odlično i jasno je da su ljudi ponovno uzbuđeni što će nas vidjeti. Što se samog nastupa tiče, mislim da smo ga doveli na stvarno visoku razinu jer smo, kao što si i sam naglasio, već odradili veliku američku turneju s ovim albumima, kao i južnoameričku turneju s istim setom pjesama, a reakcije su bile fantastične. Teško je izdvojiti jedan album iz Death kataloga kao apsolutnog favorita publike, ali Symbolic definitivno zauzima posebno mjesto među fanovima. Izvođenje cijelog tog albuma uživo zapravo je prvi put da su sve pjesme sa Symbolica odsvirane pred publikom – čak ni originalni Death tijekom 90-ih nikada nisu uživo izveli baš cijeli album. I nakon što smo to počeli svirati, promatrali smo reakcije publike i bilo je nevjerojatno. Mislim da smo spremni prenijeti ljudima onu energiju i užitak koji imamo na pozornici dok sviramo te pjesme, i vjerujem da će publika to itekako osjetiti. Dobra stvar je što je ovaj bend tijekom godina puno nastupao po Europi i ljudi su nas već vidjeli, tako da danas točno znaju što mogu očekivati. Više ne moramo objašnjavati što zapravo radimo, ljudi već sada razumiju koncept. Ovo radimo već 13 ili 14 godina i stvorio se lijep odnos s publikom. Ljudi dolaze zbog nostalgije, ali i zato da bi vidjeli vrhunske glazbenike kako izvode te pjesme, a upravo je to ono što mi radimo. Jednostavno uživamo svirati te pjesme ljudima, i dok god nas budu pozivali i dok god publika bude željela prisustvovati našim nastupima, mi ćemo to nastaviti raditi. A kada se oni toga zasite, pretpostavljam da ćemo se vratiti svojim matičnim bendovima.
Evo, zapravo si već djelomično odgovorio na moje sljedeće pitanje. Pogledao sam setliste iz Sjeverne i Južne Amerike i primijetio da svirate Symbolic od početka do kraja, Spiritual Healing gotovo u cijelosti te svojevrsni best of iz ostatka kataloga. Hoće li europski dio turneje pratiti isti koncept ili će biti nekih promjena u setlisti?
Ne mislim da itko od nas to zna 100%. Ostat ćemo prilično blizu navedenoj setlisti, to je sigurno, jer to je show koji predstavljamo. Siguran sam da ćete čuti cijeli album Symbolic, a možda i iste pjesme sa Spiritual Healinga, ili ćemo možda promijeniti jednu ili dvije. Međutim, ono što si nazvao best of zapravo je naša namjera – uvijek birati pjesme sa svakog albuma. Svaki put kad sviramo, želimo imati barem nešto sa svakog albuma, čak i ako je to samo jedna pjesma ili možda dvije. Želimo, unatoč tome što imamo posebnu koncepciju izvođenja cijelog albuma, sve to zaokružiti ostatkom kataloga. Dakle, to nam je uvijek bila osnovna ideja – izvoditi nešto sa svakog izdanja. Na taj način pokrivamo cijeli katalog i sviramo nešto za svakoga, bilo da voliš rani zvuk, srednje tehničko razdoblje ili kasniju, melodičniju fazu. Te preostale pjesme se možda i više mijenjaju jer su, kao što si rekao, best of – no s druge strane, što je zapravo najbolje? Sve su najbolje, pa ih možemo rotirati. Ali većina setliste koju si vidio vjerojatno će ostati ista, jer je ideja izvesti upravo ovaj specifičan program tih albuma. Plan je i da se u budućnosti vratimo i napravimo nešto slično s drugim albumima. Čuo sam već priče o 2027., da ćemo se tada dublje baviti Human erom i slično. To i nije neka tajna. Na kraju krajeva, Death je sveukupno izdao samo sedam albuma, pa možemo rotirati i stvarati posebne presjeke iz tog materijala.
Stvarno se veselim i idućoj turneji, jer su mi Human i Individual Thought Patterns najdraži Death albumi. Možda sam čak malo “spoilao” neka iznenađenja oko setliste. Znam da neki ljudi ne vole kada unaprijed saznaju što će se svirati, ali ja osobno volim barem okvirno znati što mogu očekivati. Naravno, vi sada slavite izdavanja Spiritual Healing i Symbolic albuma i njihove obljetnice, pa je ovakva setlista i logičan izbor. Da se vratimo na Death To All – radi se o tribute projektu, a kod takvih bendova često postoji određena doza skepticizma ili unaprijed stvorene negativne percepcije. Međutim, u vašem slučaju to je potpuno druga priča. Teško da može biti bliže originalu od ovoga – tu ste ti, Gene Hoglan, Bobby Koelble i Max Phelps. Osim Maxa, svi ste ranije svirali s Chuckom Schuldinerom, pa tu postoji jasna povezanost s originalnim bendom i dodatni kredibilitet koji taj projekt čini drugačijim od uobičajenih tribute sastava. Upravo zato, misliš li da je danas Death To All prihvaćen više kao autentičan nastavak te glazbene ostavštine nego kao klasični tribute?
Da, mislim, mi odajemo počast originalnom bendu u kojem smo i sami ranije svirali, ali u potpunosti imamo kontrolu nad cijelom prezentacijom, jer smo u tome i odigrali bitnu ulogu. Stvarno smo bili tamo u starim danima, bili smo uz Chucka i znamo kako je on radio, kako je gradio nastupe, pa imamo i siguran osjećaj kako te pjesme izvoditi s integritetom. I to je zapravo to, ništa komplicirano. Nema velike produkcije, ne donosimo vatromete niti bilo kakve dodatne spektakle. To su samo četiri glazbenika na pozornici koji sviraju stare pjesme ljudima kako bi se mogli nakratko vratiti u to vrijeme. Ali i mi sami se vraćamo u to vrijeme dok to radimo, jer se prisjećamo razdoblja kada smo to sve živjeli s Chuckom.
Nemamo nikakav problem s time da se to zove tribute bend, jer ne pokušavamo preuzeti ime niti glumiti da smo “pravi” bend, jer postoje i drugi bivši članovi i drugi glazbenici koji također izvode te pjesme i odaju im počast. Sve je to zapravo slavljenje jednog vizionarskog prijatelja kojeg smo prerano izgubili. U redu je odavati mu počast jer je riječ o velikom, kultnom bendu. Iako imamo svoje mjesto u povijesti i neku malu povezanost s tim razdobljem, mi smo tu prvenstveno da bismo sačuvali Chuckovu ostavštinu. Kao što stalno ponavljam, to je zapravo vrlo jednostavno. Samo sviramo pjesme i to je to. Kad turneja završi, svatko ide svojim putem. Svi imamo svoje matične bendove, a oba gitarista su ozbiljni glazbeni edukatori i predaju gitaru i glazbu. Dakle, ne živimo to 24 sata dnevno. Ali kad se okupimo i imamo plan, potpuno se posvetimo tome da napravimo najbolji mogući program. A onda, kad je gotovo, vraćamo se svojim životima.
Da, čitava ideja je zapravo vrlo jednostavna. Kao što smo zaključili, ti, Gene i Bobby ste u određenom trenutku bili dio Deatha. Max Phelps je u neku ruku “noviji” član i ima prilično zahtjevan zadatak, jer mora, i vokalno i instrumentalno, rekreirati ono što je Chuck radio. Što misliš, što ga čini pravim izborom za tu ulogu?
Pa, imali smo originalnu turneju kad je ideja tek nastala i tada je sudjelovalo puno glazbenika. Radili smo i trosatne koncerte na kojima smo se izmjenjivali i svirali pjesme sa svih albuma. U toj situaciji također smo trebali glazbenike koji će izvoditi Chuckove dionice. Dva momka koja su to tada obavljali tu funkciju odradili su odličan posao i koncerti su prošli jako dobro, zbog čega smo i nastavili projekt. No ta dva glazbenika nisu bila dostupna za sljedeću turneju. U toj fazi postavu su trebali činiti Sean Reinert, Paul Masvidal i ja, dakle trojica iz ere Human. Tada je Max bio u postavi Cynica (matični bend Masvidala i Reinerta, op.a.), gdje je imao ulogu brutalnog vokala i druge gitare. Mislim da je Paul predložio da pokušamo s Maxom u ulozi Chucka, jer prethodna dva glazbenika nisu mogla ići na turneju. Rekli smo: dobro, treba nam netko, pokušajmo. I bio je nevjerojatan. Odmah je to odradio toliko dobro da je bilo gotovo zastrašujuće. A s obzirom na njegove godine tada, imao je oko 24… dakle, bilo mu je praktički nemoguće da je ikada upoznao Chucka ili ga vidio uživo – u vrijeme Chuckove smrti bio je vrlo mlad, gotovo dijete. Međutim, bilo je nevjerojatno kako je pjevao gotovo identično, svirao je vrlo slično, i čak u nekim trenucima kad uđe u prostoriju, ostavi nešto ili kaže, mi se pogledamo i pomislimo: “wow”. Čak i njegovo ponašanje podsjeća na Chucka. Kao neka čudna kozmička reinkarnacija ili nešto slično. Sve mu to dolazi vrlo prirodno. No koliko god mu prirodno dolazilo, morao je i naporno raditi da ispuni tu ulogu. On je izvrstan glazbenik, pa se brzo prilagodio i vrlo iskreno i kvalitetno preuzeo Chuckove zadatke. Najvažnija stvar kod njega je to što nema ega. Kada stoji na pozornici kao glavni vokal, kao nositelj te ideje, on samo izvodi ulogu – nema osjećaja vlasništva nad istom. Drugim riječima, ne pokušava biti Chuck i nikada se ne ponaša kao da jest. On je jednostavno tu da odradi tu dužnost. Mislim da publika to jako osjeti, tu iskrenost. Ljudi ga ne doživljavaju kao imitaciju ili nešto lažno, nego kao nekoga tko autentično izvodi tu ulogu. Nikada nije bio optužen da “glumi Chucka”. Čak i kada netko dođe i kaže nešto u stilu: “što ti radiš, ti nisi Chuck”, on to jako mirno prihvaća i kaže da je tu samo da pomogne prijateljima i odradi svoj dio. I još jednom ponavljam, to jako dobro prolazi kod publike. Zato, iako je treća osoba koja stoji na toj glavnoj poziciji u Death To All, od trenutka kad smo ga našli nismo ga mijenjali. On je s nama od otprilike 2012. godine.
Dakle, već 14 godina!
Točno, 13-14 godina. Naravno, treba oduzeti pandemijske godine, ali gledajući kalendar, on je tu već toliko dugo. I došlo je do točke gdje osjećamo da, ako on nije dostupan, vjerojatno ne bismo ni tražili nekog novog, jer s njim jednostavno sve funkcionira savršeno. Max je najmanje nametljiv čovjek, ali ujedno i najbolji izvođač te uloge. Stvarno je sjajan tip. Nakon svih ovih godina rada s njim, jako se dobro slažemo. Svi smo sada zapravo dobri prijatelji. To je stvarno odlična kombinacija. Naravno, on ponekad nosi određeni teret i zna se brinuti što ljudi misle, jer je svjestan da preuzima funkciju nekoga tko je bio iznimno legendaran. Ali njegova skromnost uvijek prevlada i to se osjeti – ne odbija ljude, ne stvara distancu. Stvarno je dobar momak.
U svakom slučaju, doista se radujem koncertu u Ljubljani! Kad već govorimo o postavama i glazbenicima koji su kroz godine prošli kroz Death, zanimljiva je činjenica da ovom turnejom zapravo obilježavate obljetnice dvaju albuma na kojima ti formalno nisi svirao. Na Spiritual Healingu bas je odsvirao Terry Butler, dok je situacija sa Symbolicom ipak malo specifičnija. Koliko mi je poznato, u tom si razdoblju na neki način bio povezan s bendom, ali ne i službeni član postave koja je snimila album. Jesi li na bilo koji način sudjelovao u nastanku Symbolica ili je tvoja povezanost s tim albumom došla tek kasnije?
Da, bio sam tamo tijekom onoga što se naziva predprodukcijskom fazom. To je razdoblje kada su pjesme još uvijek nove, kada se rade posljednje izmjene i kada se zapravo oblikuju njihove prve verzije. Tada sam bio na Floridi s Chuckom i Geneom, radili smo na materijalu, a Chuck je sve snimao. Međutim, nisam sudjelovao na završnom snimanju albuma. Bas je na kraju odsvirao Kelly Conlon. No kada je album kasnije reizdan s bonus materijalom, odnosno demo verzijama pjesama, na tim se snimkama može čuti i moj doprinos. Slična je situacija bila i s idućim albumom, The Sound of Perseverance. Tijekom 1997. bio sam dosta uključen u predprodukciju zajedno s Richardom Christyem i Shannonom Hammom, ali nisam sudjelovao na završnom snimanju albuma. Zanimljivo je da je s The Fragile Art of Existence benda Control Denied bilo upravo obrnuto. Nisam sudjelovao u predprodukciji, nego sam uskočio doslovno u posljednji trenutak i snimio bas za album. Moja povijest suradnje s Chuckom prilično je neobična i nepredvidiva, ali uvijek sam bio nešto poput njegove desne ruke, ako to tako možemo nazvati. Stalno me zvao kada bi imao nove ideje, a ja bih dolazio na Floridu i zajedno bismo radili na njima. Mislim da me počeo redovito zvati još krajem 1990. godine. Tako smo radili na albumu Human. Taj sam album, naravno, snimio u studiju, ali nisam mogao sudjelovati na turnejama koje su uslijedile. Zatim me ponovno pozvao za sljedeći album i tada sam bio uključen u sve – od predprodukcije, preko studijskog snimanja, pa do turneja. Zato je svaki album imao neku svoju posebnu priču i drugačiju situaciju. Spomenuo si da nisam svirao na nekim od albuma koje danas izvodimo, ali treba imati na umu da je Spiritual Healing izašao još 1990. godine, prije nego što sam uopće postao dio cijele te priče. Na koncertima koje sam svirao s Deathom 1992. i 1993. godine izvodili smo pjesme sa svih ranijih albuma, uz tadašnji novi materijal. Isto vrijedi i za Genea i Bobbyja. Zapravo, što dalje ideš kroz povijest Deatha, to je jasnije. Posljednja postava benda bila je ona iz 1998. godine. Iako su u studiju snimili samo album The Sound of Perseverance, na koncertima su svirali pjesme sa svih albuma. Te su pjesme na neki način postale i naše jer smo ih izvodili uživo tijekom pojedinih turneja i faza benda, odnosno različitih albumskih razdoblja. Da, Terry je zapravo moj jako dobar prijatelj. Jednom sam ga mijenjao na turneji benda Obituary, a prije otprilike pola godine zajedno smo bili na europskoj turneji s Testamentom i Obituaryjem. Terry i ja smo tada proveli dosta vremena zajedno, tako da imamo odličan odnos. Uostalom, tako je s gotovo svim bivšim članovima benda. I dalje se dobro slažemo i svjesni smo da smo svi dio jednog velikog poglavlja metal povijesti. Zato nam je sviranje pjesama s albuma na kojima nismo sudjelovali jednako prirodno kao i izvođenje materijala koji smo sami snimili. Sve je to dio iste priče, iste cjeline i šire slike.
Samo da pojasnim, moj komentar u prethodnom pitanju nije bio kritika niti išta slično, već čisto kao “fun fact”! (smijeh)
Zato sam i odgovorio dosta detaljno, jer je to zapravo istina – kroz postavu je prošlo jako puno različitih osobnosti. Mnogo glazbenika je sudjelovalo u različitim fazama benda, i svatko je ostavio svoj trag u načinu sviranja. Zanimljivo je, primjerice, kako Gene mora izvoditi bubnjarske dionice koje su originalno svirali Sean Reinert, Bill Andrews, Chris Reifert ili Richard Christy, a Bobby svira sola i dijelove koje su radili Paul Masvidal, James Murphy i Shannon Hamm. Dakle, tu je zapravo cijela ta lepeza ljudi i stilova. Mi kroz sviranje učimo što je tko donio na pojedini album i to pokušavamo vjerno replicirati uživo. I zato je to, zapravo, jako dobro pitanje, jer ne sviramo samo pjesme, nego male dijelove osobnosti svih tih ljudi koji su zajedno stvorili taj veliki zvuk koji je omogućio ono što je Death postao – legendarni bend.
Dotaknuli smo se Terryja Butlera, a kako je svima poznato, on i Rick Rozz imaju još jedan Death tribute projekt, Left To Die. Zapravo sam ih prije otprilike šest mjeseci imao priliku gledati uživo i intervjuirati. Zanima me što misliš o njihovom doprinosu kao tribute bendu Deatha? Jesi li ih ikada imao priliku vidjeti uživo i koliko si upoznat s njihovim radom i aktivnostima?
Da, oni su odlični. Imali smo veliki memorijal za Chucka u prosincu 2021. na Floridi, u Tampi.
To je relativno blizu mjesta odakle je Chuck bio, ali Tampa ima puno jaču metal scenu nego njegov rodni kraj, pa je imalo smisla organizirati koncert tamo. Gene je bio jedini koji nije došao, mislim da je bio na turneji s drugim bendom. Ja, Max i Bobby smo bili tamo. Imali smo i kombiniranu postavu: Dirk Verbeuren iz Megadetha pomogao nam je na bubnjevima, Shannon Hamm bio je na gitari, a Kelly Conlon na basu. U toj postavi odsvirali smo koncert zajedno s Left To Die ekipom, Terryjem, Rickom i ostalima, i sve je prošlo odlično. Družili smo se s njima i stvarno su super ljudi, odrađuju sjajan posao. Imaju svoj način interpretacije i to funkcionira jako dobro. Matt Harvey preuzima ono što Max radi, odnosno Chuckovu ulogu, i stvarno ga je nevjerojatno gledati uživo. U biti, upravo on je bio jedan od originalnih ljudi u 2012., kada je Death To All postao tek nova ideja. Dakle, on je jedan od dvojice vokala koje sam ranije spomenuo. Sve u svemu, Matta već dugo poznajemo i dobro znamo koliko to kvalitetno izvodi. Terry i Rick su također odlični ljudi, zajedno smo već bili na turnejama. Ranije sam spomenuo turneju s Obituaryjem, a čak je i na jednoj Death To All turneji Massacre bio na lineupu, pa su Rick i Terry bili s nama, kao i Gus – izvrstan bubnjar. Ukratko, dosta smo povezani i zapravo smo dobri prijatelji, i rekao bih da međusobno poštujemo način na koji interpretiramo tu glazbu. Čak sam se znao šaliti s idejom da jednom zajedno odemo na turneju, jer bi se sve lijepo “spojilo” po imenima – Death To All i Left To Die. Ali možda bi to bilo ipak previše za jednu večer, jer bi publika dobila dva benda koji izvode vrlo sličan katalog. Ali da, oni rade sjajan posao. Na kraju dana, svi smo mi samo dijelovi iste velike priče.
Razlog zašto sam ih spomenuo je taj što sam ih tijekom intervjua upitao što misle o ideji objavljivanja originalne glazbe. Tek sam prije nekoliko dana saznao da je album zapravo gotov i da izlazi u srpnju – njihov prvi s autorskim materijalom. Pretpostavljam da mogu naslutiti odgovor, ali zanima me – možemo li i od Death To All u budućnosti očekivati nešto slično, u smislu originalne glazbe ili nekog vlastitog materijala?
Ne, mislim da neće biti ništa od te ideje. Iskreno, ne bih ni znao kako bismo uopće krenuli s nečim takvim. Left To Die ima vrlo dobru priču za svoj originalni materijal jer njihov tribute pokriva samo manji dio Deathova zvuka. Ne mislim “manji” u smislu manje važan, nego uži jer su fokusirani uglavnom na album Leprosy i dijelom na prvi album. Tako njihov set ima vrlo specifičan zvuk tog ranog razdoblja Deatha. Zato ima smisla da rade nešto u tom istom stilu. Ali kod Death To All mi sviramo svih sedam albuma… sedam, zar ne?
Točno, sedam albuma pod imenom Death i jedan Control Denied.
Tako je, no Control Denied nismo ni dotaknuli, to je zapravo priča gdje sam involviran samo ja, pa je to već druga stvar. U svakom slučaju, za ostale članove to je sasvim druga priča. Kod nas je problem što sviramo materijal koji pokriva svih sedam albuma, pa je tu jako puno različitih zvukova i faza. Kad bismo radili originalni materijal koji bi bio relevantan za pristup Death To All i sve te različite ere Deatha, iskreno ne znam što bismo uopće napravili. Ne znam kako bi se svih tih sedam albuma moglo “stopiti” u jedan zvuk i iz toga stvoriti nešto novo. Siguran sam da bi razina glazbenika u bendu rezultirala tehnički vrlo zahtjevnim riffovima i kvalitetnom glazbom, ali mislim da smo prilično zadovoljni time da jednostavno sviramo originalni materijal i na neki način čuvamo tu ostavštinu netaknutom. Da, mislim da nas ta ideja vlastite autorske glazbe zapravo i ne zanima previše, o tome nikad ni ne razgovaramo. Povremeno se to pojavi u intervjuima, pa smo svjesni da ljude zanima i čuli smo jedni druge kako na to odgovaraju, ali odgovor je uglavnom jednoglasan. Jednostavno to nije nešto što smo ikada ozbiljno razmatrali. Čak ni ne znamo odakle bismo krenuli. I sam vidiš, ni ja ne mogu baš glatko odgovoriti na to pitanje – to je toliko nedovršena ideja da uopće ne djeluje kao realna mogućnost.
Osvrnuli smo se i na posljednju fazu Chuckove glazbene evolucije, benda Control Denied. Sjećam se da sam davno negdje pročitao kako postoji određeni neobjavljeni materijal za drugi album Control Denieda koji, zbog Chuckove preuranjene smrti, nikad nije dovršen, te da je postojala ideja da se taj album kompletira i bez njega. Nakon toga više nisam nailazio na nove informacije, pa me zanima je li ikad bilo ikakvog konkretnog razvoja te priče.
Da, stvarno je čudno kako se sve to razvilo. Imao je osam pjesama potpuno dovršenih i to je, po meni, vjerojatno bilo dovoljno za cijeli album. Nas trojica koji smo ostali – Shannon, Richard i ja – i dalje imamo sve kopije tih pjesama, a Chuck je snimio i neke guide vokale preko toga. Na komemoraciji iz 2021. godine koju sam ranije spomenuo, razgovarao sam sa Shannonom o mogućnosti da se to nekako nastavi i snimi, i pitao sam ga kako je Tim, odnosno je li mu glas još uvijek u formi. Rekao mi je: “Da, još uvijek pjeva, još uvijek je dobar.” Odgovorio sam: “Dobro, ajmo probati nešto pokrenuti.” Toliko je vremena prošlo, stalno to pokušavamo započeti, pa se opet zaustavi, pa opet dođe ideja, pa opet stane. Kad smo tada bili zajedno, baš smo se “zapalili” – da, ajmo, pokušajmo doći do Tima i krenuti snimati. I onda nedugo nakon toga smo dobili vijest da je Tim preminuo. Pisao sam Shannonu i rekao: “Čovječe, kao da svaki put kad pokušamo napraviti korak naprijed, završimo deset koraka unazad.” Dakle, taj materijal postoji u demo formi, ali ga nikada ne bismo objavili u ovom obliku, jer Chuck to ne bi želio – ne bi htio da ljudi to čuju kao neku sirovu skicu. To je više kao olovkom skicirana ideja, ništa finalizirano. Ako ikada nađemo način da to napravimo kako treba, još uvijek bismo pokušali dovršiti projekt. Prije nego što je Chuck pronašao Tima, imao je i popis pjevača koje je uzimao u obzir. Svi znaju da je originalno želio Warrela Danea kao vokalista, to mu je bila prva opcija. Na tom popisu bili su razni ljudi koje je razmatrao, čisto kao ideje, “što ako” scenariji. Chuck je u to vrijeme već potpuno prestao pjevati, rekao je da više nikada neće stajati iza mikrofona, da se želi fokusirati samo na gitaru. Zato smo i našli taj popis i razmišljali: ako Tima više nema, možda se možemo vratiti tim originalnim Chuckovim idejama i tako ostati vjerni onome što je on zamišljao za taj projekt. Ali i to je postalo teško, jer je prošlo već 25 godina od kada je počeo raditi na tom materijalu, zapravo i više, još od sredine 2000-ih ili ranije. Ljudi su se promijenili, glasovi su se promijenili, sve je drukčije nakon tolikog vremena. Kontaktirali smo barem jednog ili dva pjevača s tog popisa, ali nisu bili zainteresirani. Jedan je rekao da mu glas više nije na toj razini, da ima gotovo 60 godina i da jednostavno više ne može to izvesti. I onda opet – jedan korak naprijed, deset unazad. U tom trenutku imamo samo najmanju moguću iskru ideje da se taj album dovrši, ali ne znam koliko dugo ćemo još moći držati tu mogućnost otvorenom. Od Chuckova sprovoda stalno pokušavamo to pokrenuti, i svaki put naiđemo na novu prepreku, uvijek iz drugog razloga. Ne znam, kao da cijeli svemir stoji protiv toga. Ne mogu reći da ćemo odustati, ali postaje sve teže.
Zanimljivo je da se upravo uz Control Denied veže jedna stvar koje sam se nedavno prisjetio. Naime, baš prošli tjedan pregledavao sam svoju arhivu, pronašao prastari intervju s Warrelom Daneom iz 1999. godine i ponovno ga objavio na archive.org. U tom razgovoru dotaknuli smo se i Control Denieda. Cijeli je projekt tada bio tek u povojima i o njemu se više govorilo kao o glasini nego kao o nečemu konkretnom.
I što je izjavio?
Iz današnje perspektive nešto što zvuči sasvim logično – Nevermore su tada, baš kao i Death, bili vrlo zauzeti pa jednostavno nisu uspjeli uskladiti slobodne termine.
Da, da.. znaš, Warrel i Chuck bili su jako bliski. Zapravo, nevjerojatno je kad pomisliš da je Warrel preminuo mnogo godina kasnije, ali na isti datum kao i Chuck. Zvuči nestvarno.
Obojica su umrla istog dana u godini, samo s velikim vremenskim razmakom između njih. A znajući koliko su bili povezani, nekako mi se čini da bi se, kad bismo im mogli javiti tu činjenicu, samo nasmijali i zagrlili jedan drugoga. Ne znam, nekako mi je lijepa pomisao da ih i nakon svega povezuje nešto takvo.
Da, doista nevjerojatno! Nego, imao sam još milijun tema i pitanja koja ćemo očito morati ostaviti za neki drugi put, jer nam se vrijeme predviđeno za ovaj razgovor polako bliži kraju. Prije otprilike šest mjeseci gledao sam vas u Ljubljani, a nedugo nakon toga razgovarao sam s Chuckom Billyjem. Bilo je to krajem studenoga i tada mi je spomenuo da već imate nekoliko novih pjesama u pripremi. Zato ću za kraj pokušati izvući nešto ekskluzivno – koliko je taj proces u međuvremenu odmaknuo? Možeš li podijeliti bilo kakve novosti vezane uz novi materijal ili nadolazeći album?
Da, zapravo se dosta toga događa. Radio sam s Ericom kod njega doma, a čak smo i tijekom američke turneje u ožujku i travnju koristili njegov mobilni studio za snimanje. Radili smo na nekim pjesmama po hotelskim sobama i usput gdje god smo stigli. Već sada postoji priličan broj novih skladbi. Naravno, neke od ideja možda na kraju neće završiti na albumu – ne bih ih nazvao odbačenima, ali još je rano i teško je procijeniti što će ući u konačnu verziju, a što neće. No gitare, bubnjevi i bas već su snimljeni za dosta materijala. Iskreno, više ni ne znam točan broj, ali riječ je o najmanje šest pjesama, možda i više. U svakom slučaju, napredak je značajan. Znam i da Eric neprestano radi na novim idejama. Stalno sklada i donosi novi materijal, tako da se bend kreće punom brzinom naprijed. Posljednji album bilo je veliko zadovoljstvo snimati. Ljudi ga odlično prihvaćaju, koncerti su sjajni i imam osjećaj da nitko u bendu nema želju usporiti ili uzeti predah. Svi žele nastaviti dok je kreativni zamah još uvijek tu. I to je sjajno. Govorimo o legendarnom bendu koji i dalje stvara novu glazbu u ovoj fazi karijere. Mislim da je to stvarno fantastično.
Sjajno. Za kraj, što bi poručio hrvatskim i slovenskim fanovima koji će vas 23. lipnja dočekati u Ljubljani?
Oho, znači i hrvatski fanovi dolaze u Sloveniju na koncert?
Naravno. Ljubljana nam je praktički iza ugla. Meni do tamo treba manje od dva sata vožnje, a gotovo jednako i ekipi koja dolazi iz Zagreba, tako da je uobičajeno vidjeti puno hrvatskih fanova na koncertima u Sloveniji.
Oh, pa to je sjajno. Da, uzbuđeni smo što ćemo ponovno nastupati u Ljubljani. Prošlo je dosta vremena od zadnjeg Death To All koncerta ondje. Kao što sam rekao na početku, sigurni smo u ovu turneju. Prilično nam je zabavno izvoditi ovaj nastup i vjerujem da će i publika uživati te provesti odličnu večer. Veselimo se povratku u Europu općenito te nastupima u gradovima poput Ljubljane. I zapravo, cijela Slovenija je predivna – planinski krajolici, zelenilo i svjež zrak čine je iznimno posebnim mjestom. Zbog izražene prirode koja okružuje cijeli kraj, ljudi imaju opušten i vrlo ugodan pristup. Uistinu nam se sviđaju ljudi iz tog dijela Europe. Voljeli bismo imati više vremena, slobodan dan kako bismo mogli malo istražiti grad. Taj mi se kraj zaista sviđa, pa možda ovaj put to i uspijemo. U svakom slučaju, nadamo se da će dvorana 23. lipnja biti ispunjena. Veselim se koncertu, vidimo se u Ljubljani!
FOTO: Alex Solca, German Garcia i Katja Borns
