Autori: Igor Kaštelfranko i Igor Horvat
Američke death metal legende Six Feet Under vraćaju se u Zagreb u sklopu europske turneje pod nazivom “Decades In The Grave Tour”. Bend predvođen Chrisom Barnesom nastupit će 9. lipnja 2026. u Boogaloo, uz podršku grupa Embryonic Autopsy i Krlja, dok koncert organizira Black Label Events.
Six Feet Under osnovali su 1993. Chris Barnes i Allen West, u vrijeme kada je američka death metal scena prolazila kroz svoj najvažniji i najintenzivniji period razvoja. Ono što je u početku zamišljeno kao side-project ubrzo prerasta u Barnesov glavni bend nakon odlaska iz Cannibal Corpsea 1995. godine, a tijekom sljedećih desetljeća Six Feet Under postaje jedno od najprepoznatljivijih imena klasičnog američkog death metala.
Iako su od samog početka imali snažnu underground publiku, Barnes je već tijekom ranih devedesetih postao jedna od ključnih figura ekstremne metal scene. Cannibal Corpse tada je privukao veliku medijsku pozornost nakon političkih kontroverzi i javnih napada tadašnjeg američkog senatora Boba Dolea zbog eksplicitnih tekstova i omota albuma, dok je dodatni proboj prema široj publici uslijedio nakon pojavljivanja benda u filmu Ace Ventura: Pet Detective na poziv Jima Carreya.
Od kultnog debija Haunted pa sve do aktualnog albuma Next to Die, Six Feet Under je objavio ukupno 19 studijskih izdanja, među kojima su i 4 cover albuma, pritom zadržavajući prepoznatljiv groove-orijentirani death metal zvuk temeljen na sporijim, teškim riffovima, mračnoj atmosferi i Barnesovom karakterističnom dubokom vokalu. Posebno važnu ulogu u novijoj fazi benda ima gitarist Jack Owen, Barnesov bivši kolega iz Cannibal Corpsea, koji se Six Feet Underu pridružio 2017. godine.
Zagrebački koncert dio je turneje koja obilježava dugu povijest benda i donosi presjek različitih faza njihove karijere, od ranih klasika do novijih pjesama. S obzirom na to da je posljednji nastup benda u Hrvatskoj 2019. godine ostavio vrlo dobar dojam i na publiku i na sam bend, očekivanja od povratka u Zagreb su velika.
Povodom nadolazećeg koncerta razgovarali smo s Chrisom Barnesom o novom albumu, odnosu s Jackom Owenom, modernoj death metal sceni, današnjoj produkciji i streaming generaciji, ali i o horor filmovima, Hrvatskoj, Ace Venturi te pjesmama koje smatra najvažnijima u svojoj karijeri.
Pozdrav Chris! Za početak, velika mi je čast što danas imam priliku razgovarati s tobom. Dugogodišnji sam fan još od dana Cannibal Corpsea, a naravno i Six Feet Undera od samih početaka, tako da mi je ovaj intervju na neki način ostvarenje sna. Hvala ti što si odvojio vrijeme za razgovor.
Oh, hvala ti puno, stvarno cijenim takve riječi.
Nema na čemu. Krenimo onda s novim albumom Next to Die – kako bi ga opisao i po čemu ga vidiš kao posebnog unutar diskografije Six Feet Undera? Čini mi se da kemija između tebe i Jacka Owena funkcionira odlično pa me zanima kako danas izgleda vaš kreativni odnos i proces rada na pjesmama.
Obožavam ovaj album, mislim da je to jedno od naših najboljih djela. Jako je atmosferičan i meni osobno vrlo zanimljiv album. Uvijek uživam raditi s Jackom, svaki put kada krenemo stvarati nešto zajedno, to bude prava avantura. On je izuzetno produktivan autor i vrlo jasno zna kamo želi odvesti određenu ideju. Mislim da je općenito sjajna osoba, i kao glazbenik i kao prijatelj. A kada imaš takav radni odnos, onda sve djeluje gotovo bez napora. Između nas postoji veliko međusobno poštovanje prema sposobnostima i talentu onog drugog.
Da, album je stvarno odličan. Kao dugogodišnji fan mogu reći da mi je zanimljivo pratiti kako se zvuk benda razvija kroz godine, ali pritom i dalje zadržava prepoznatljiv identitet. Negdje sam pročitao da si novi album opisao kao spoj groovea i klasičnog death metala, i rekao bih da je to vrlo precizan opis. A stvar Mister Blood and Guts mi se posebno istaknula – odlična pjesma, a i spot je stvarno sjajno ispao.
Hvala, čovječe. Ljudi koji vole Six Feet Under doista vole to što radimo i način na koji to radimo, dok nas oni kojima se ne sviđamo jednostavno ne prihvaćaju i uglavnom ne odvoje vrijeme da razumiju našu glazbu i atmosferu našeg stila. Zanimljivo mi je koliko su death metal fanovi polarizirani kada je riječ o našoj glazbi. Ja se uvijek prirodno više povezujem s našim fanovima, jer oni zaista odvoje vrijeme i prate priču na koju ih svaki album vodi. To je nešto što sam oduvijek volio kod glazbe – pokušati interpretirati ono što bend ili izvođač stavlja pred mene. Čini mi se da neki ljudi stvari promatraju samo površno, iz vrlo plitke perspektive, u smislu: “To zvuči cool” ili “To mi nije dobro”. Ja nikada nisam želio pristupati Six Feet Underu na takav način. Mislim da je glazba puno više od nečega što samo “zvuči cool”, pogotovo death metal. Mislim da je upravo to jedna od najvećih zamki ovog žanra. Oduvijek sam želio istraživati vlastite mogućnosti i širiti granice same umjetnosti, a ne samo ponavljati ono što ljudi očekuju od ovog stila glazbe. To mi je bilo važno još od samih početaka Six Feet Undera – ne raditi ono što ljudi očekuju, jer smo upravo Jack i ja postavili temelje tog guttural death metal zvuka. I mislim da se neki ljudi previše fokusiraju na to što bi death metal “trebao” biti, a po meni to nije cijela slika. Moj prijatelj Chuck Schuldiner to je također razumio – stalno je pomicao granice vlastitih temelja. Tako sam i ja oduvijek doživljavao ovu glazbu. Smatram da ovaj stil glazbe može doseći puno dalje nego što je većina ljudi spremna istražiti. Ništa novo ne može se otkriti ili stvoriti ako samo stojiš na mjestu. Čak i rani Cannibal Corpse albumi koje smo Jack i ja radili, točnije prva četiri albuma – nijedan ne zvuči isto. Svi su jako različiti. Naravno, postoje tematske poveznice, ali kada govoriš o ukupnom zvuku i pristupu pjesmama, svaki album je poseban na svoj način. Čak ni tada nisam želio raditi isti album iznova i iznova. Danas postoji puno death metal bendova koji zapravo ne odvode glazbu dalje od njezine originalne forme. I to je u redu, razumijem to. Ali kritizirati bendove koji imaju hrabrosti istraživati dalje – to mi je apsurdno. Nikada se nisam želio prilagođavati tom načinu razmišljanja i spreman sam prihvatiti kritike, jer mi je to na neki način kompliment. Ljudi koji kritiziraju zapravo promašuju poantu i ne razumiju što death metal jest ili je oduvijek bio. Isto tako, svjestan sam da bi današnja publika, posebno mlađi fanovi koji puno kritiziraju, vjerojatno potpuno “rastrgali” albume poput Tomb of the Mutilated ili Spiritual Healing da su isti objavljeni danas. Ne bi cijenili ono što se na njima nalazi, nego bi ih procjenjivali isključivo kroz svoju površnu predodžbu o tome što death metal “mora” biti. Zato takve stvari ne mogu shvaćati ozbiljno. Fanovi Six Feet Undera oduvijek su razumjeli našu poziciju i spremni su ići na to putovanje zajedno s nama.
Da, apsolutno se slažem. Vremena su danas drugačija, ali ne možeš zadovoljiti svakoga – i mislim da to zapravo nikada ne bi ni trebala biti poanta stvaranja glazbe.
To su stvarno odlične riječi i upravo je to nešto čega sam se držao od samog početka. Ljudi su me još u vrijeme Cannibal Corpsea, a kasnije i u ranim danima Six Feet Undera, često pitali: “Kako znaš što pisati?” A odgovor je uvijek bio isti – pišeš ono što se tebi osobno sviđa. I nadaš se da postoje i drugi ljudi kojima će se to također svidjeti. A uvijek će biti i onih kojima neće. Stvarno je nemoguće unaprijed predvidjeti što će se ljudima svidjeti pa na temelju toga pokušavati pisati glazbu. Neki to rade, ali meni to nije iskren način stvaranja glazbe. Iz toga ne nastaje ništa novo. Upravo se to dogodilo death metal sceni negdje oko 1994. Godine – pojavilo se toliko bendova koji su samo kopirali jedni druge da je cijela scena počela djelovati generično. Bilo je jako puno bendova koji se nisu ni po čemu izdvajali, samo kopije kopija. I tada su stvari počele pomalo stagnirati. Danas ipak vidim određeni povratak death metala i mislim da se dio toga ponovno počinje događati. Danas je ipak drugačije vrijeme pa takvi bendovi imaju više prostora i vidljivosti pred fanovima, nisu toliko anonimni kao nekad, stoga i opstaju. Ne znam kakav će biti konačan ishod svega toga, ali upravo se to dogodilo oko 1994. godine – scena se raspala i na neki način stala. Ostali su samo najveći bendovi koji su uspjeli izdržati i nastaviti dalje. Ja jednostavno pišem za sebe i uživam u glazbi. Jack i ja smo napisali puno pjesama za ovaj album i neke od njih bile su stvarno dobre, ali jednostavno nisu bile dobre kao ove koje su završile na albumu. Dakle, pjesme koje se nađu na našim albumima su pjesme koje mi sami volimo. Da mislimo da nisu dovoljno dobre, ne bismo ni trošili vrijeme na njihovo snimanje ili ne bi prošle ni demo fazu procesa pisanja. Zato, da, postoji puno kritika i mogu ih prihvatiti, ali ih isto tako mogu potpuno ignorirati jer znam odakle dolaze.
Upravo tako. Ali znaš, po mom mišljenju, danas je metal postao toliko mainstream da je gotovo izgubio dio svoje izvorne težine i identiteta – sve se pretvorilo u proizvod. Postoje bendovi koji su proizvod i postoje bendovi koji su umjetnici, a vi ste, po meni, jedan od ovih drugih, i to je velika razlika. Danas svatko može imati savršenu produkciju i zvučati kako god želi – sve može biti tehnički perfektno, ali često nedostaje duša. Kao i s filmovima danas, možda ćeš se složiti, s obzirom na to da si i sam veliki ljubitelj filma. Sve je vrlo ispolirano i vizualno impresivno, puni su efekata i savršenstva, ali često ostaje dojam da nedostaje autentičnosti i emocije.
Slažem se, odlična usporedba. Naravno, nekim ljudima se to sviđa, ali meni je uvijek bilo čudno koliko se danas studijski rad polira – svi ti efekti, plugini i programi koje producenti koriste, a novi death metal bendovi ih masovno prihvaćaju. Sve zvuči toliko umjetno i lažno. Najgore je što se to često uopće ne može reproducirati uživo. Uvijek sam govorio: ako ne možeš uživo odsvirati ono što si napravio u studiju, onda je to greška. To je varanje. Danas imaš bendove koji koriste unaprijed snimljene matrice na koncertima, gomilu filtera, sulude količine delay efekata, layeringa i svega ostalog.
Točno, a sada je tu i AI, tako da cijela priča ide još korak dalje.
Pa da, to je već neka sasvim nova priča. Mislim da ljudi još uvijek generalno gledaju negativno na AI, ali s vremenom će se i na to naviknuti. Kao što sam rekao prije – ako nešto zvuči cool, ljudi će to prihvatiti i više neće ni znati razliku. Fanovi uglavnom ne razumiju tehnologiju koja stoji iza nastanka glazbe, oni samo kažu: “Sviđa mi se kako to zvuči.” I to je problem današnjeg površnog pristupa stvarima. Recimo, ako ti iz ovog intervjua izdvojiš samo jednu moju rečenicu o modernim fanovima i staviš je u naslov, ljudi će pročitati samo naslov i odmah me razapeti, bez da razumiju širi kontekst razgovora. Ljudi se danas hvataju samo za male fragmente onoga što čuju, bez želje da stvarno razumiju što se govori ili radi i to je zapravo velika šteta. A umjetnost upravo to zahtijeva – da se promatrač potrudi ući dublje u nju. Mislim da danas samo mali postotak ljudi još uvijek tako pristupa glazbi, a Six Feet Under ima sreću što ima upravo takve fanove – ljude koji žele razumjeti širu sliku i prepoznati kvalitetu iza svega toga. To me podsjeća na sedamdesete i osamdesete, kada bi kupio album, stavio ga na gramofon, gledao omot, čitao tekstove i potpuno se uživio u cijelo iskustvo. Glazba se tada doživljavala puno dublje i intenzivnije. Danas si sretan ako prosječan fan posluša jednu ili dvije pjesme prije nego što prijeđe na nešto drugo. Ljudi samo “skrolaju”. To je postao obrazac života. Čak su i filmovi danas montirani tako da odgovaraju toj modernoj potrebi za stalnim podražajima. Ljudi više nemaju raspon pažnje kakav smo imali prije 20 ili 30 godina. Što je najgore, više ni ne gledaju filmove kako treba – sjede s mobitelom u ruci i “skrolaju” društvene mreže dok film traje. Čitao sam negdje kako je jedan glumac rekao da se danas u filmovima stalno ponavlja glavna poanta priče jer autori znaju da publika ne prati dovoljno pažljivo. Tako da… što je, tu je. Kao što si rekao, ljudi se više ne uživljavaju u ono što slušaju ili gledaju i ne pokušavaju sagledati cijelu sliku.
Da, što je, tu je. Ali dok god postoje old school fanovi koji još uvijek doživljavaju glazbu na taj način, uvijek će postojati publika s kojom možemo dijeliti tu priču – i to je ono što je najvažnije. Na kraju, vjerujem da poruka ipak pronađe put do ljudi koji je žele razumjeti i koji jednostavno uživaju u glazbi na pravi način.
Da, slažem se u potpunosti.
Reci mi nešto više o pjesmi Ill Wishes. Jedna mi je od najzanimljivijih na novom albumu Next to Die, a kao završna pjesma djeluje i prilično posebno u kontekstu vaše diskografije.
Da, vjerojatno. Iskreno, mislim da je to možda i moje najbolje djelo kao tekstopisca, autora i vokalne izvedbe. To mi je jako važna pjesma. Za mene se ona bavi gubitkom na različitim razinama. Bavi se naglom i nepovratnom konačnošću fizičkog postojanja, ali i različitim perspektivama toga – iz kuta ljudi oko tebe, kao i iz vlastite perspektive. Na neki način oslikava krhkost života i zapravo predstavlja svojevrsni sažetak onoga što death metal jest. Death metal je zapravo o životu. O istinskoj stravi. O tom posljednjem trenutku života i o tome da ne znaš što slijedi nakon njega. Ljudi mogu imati ideje, teorije i razmišljanja, ali sve što znamo o smrti dolazi iz ljudskog uma – to je samo ono što možemo zamisliti, a ne nužno istina. Taj užas posljednjeg trenutka zapravo je ono što death metal jest. Ljudi to ne razumiju; misle da se radi samo o krvi, nasilju i sličnim stvarima, ali to je samo površina svega toga. To je osjećaj. To je nešto nepoznato. Mislim da je Ill Wishes savršena pjesma za kraj albuma. Završava naglo, baš kao i život.
Sjajan odgovor – stvarno savršena pjesma za kraj albuma, apsolutno. A što se tiče Zagreba, uskoro se vraćate nakon 2019. godine – kakvi su ti tada ostali dojmovi o hrvatskoj publici? Imaš li neko posebno sjećanje s tog nastupa i što očekuješ ovaj put?
Da, čovječe… taj koncert koji smo odradili 2019. bio je prvi put da sam ikada bio u Hrvatskoj i stvarno nisam znao što očekivati. Kao Amerikanac svoje generacije, odrastao sam uz svakakvu propagandu o istočnoeuropskim zemljama i Rusiji, o tome kakav je tamo život. Očekivao sam svakakve stvari… Da, nekakvu mračnu i nepristupačnu atmosferu. Kada sam još svirao u Cannibal Corpseu, mislim da je bilo 1992., svirali smo u tadašnjoj Čehoslovačkoj dok je još bila komunistička zemlja. To iskustvo bilo je pomalo zastrašujuće – oko autobusa su patrolirali policajci s njemačkim ovčarima, nosili su crne kožne kapute i automatsko oružje. Osjećao sam se kao da sam u filmu o Drugom svjetskom ratu. Zato ni 2019. nisam znao što očekivati, jer smo išli duboko prema istočnom dijelu Europe. Ali kada sam stigao u Hrvatsku i došao na mjesto koncerta, odmah sam se osjećao kao kod kuće. Iskreno, podsjetilo me na mjesto gdje sam odrastao. Ljudi su bili jako opušteni, pristupačni i srdačni, a zemlja je predivna. Čim sam sišao s autobusa pomislio sam: “Ovo je prekrasno mjesto. Mogao bih živjeti ovdje.”. Zato se stvarno veselim povratku. Osjećao sam se potpuno kao kod kuće. Sjećam se da me prije mnogo godina tetka pitala postoji li neko mjesto na kojem sam se tijekom putovanja osjećao kao doma. To pitanje mi je ostalo u glavi pa svaki put kada negdje putujem razmišljam bih li mogao živjeti tamo, osjećam li se ugodno i prirodno na tom mjestu, bih li kupio kuću tamo i nastanio se zauvijek. Hrvatska je definitivno jedno od tih mjesta. Zato jedva čekam vratiti se. Nadam se da će fanovi ponovno doći u velikom broju kao i prošli put. Sjećam se da je to bio stvarno odličan koncert. Bilo je toplo, prava ljetna večer…
Da, Hrvatska je stvarno prekrasna zemlja, pogotovo ako imaš vremena istražiti jadransku obalu. To je jedna od onih pravih turističkih destinacija, poput Španjolske, Grčke ili Italije. Zagreb je na sjeveru i glavni je grad, ali svejedno… mislim da će ti biti sjajno. Klima je gotovo kao na Floridi, većinu vremena je sunčano i toplo, a temperature znaju ići i do 35 do 40 stupnjeva.
Ok. Da, znam da imate prekrasnu obalu, plaže i prirodu… šume, sve izgleda stvarno predivno. I upravo takve stvari volim. A uz to imate i sjajnu hranu i drage ljude.
Da, apsolutno. Hvala ti na komplimentima, Chris. Nadam se da ćeš jednom imati više vremena da još bolje istražiš našu zemlju. Jedno pitanje koje me kao velikog fana stvarno zanima – kroz godine si pisao o zombijima, vukodlacima, serijskim ubojicama i sličnim temama, ali nikad nisam naišao na pjesmu o vampirima. Kako to?
U krivu si, čovječe – naravno da imam pjesmu o vampirima – Feasting on the Blood of the Insane. (smijeh) A postoji i Vampire Apocalypse.
Ah da, da… ovu drugu sam zaboravio, kvragu! (smijeh) Ali Feasting on the Blood of the Insane se može interpretirati i drugačije, više kao ghoul ili zombi?
Da, ali dok sam je pisao, u glavi sam zapravo imao vampire. Neću izostaviti vampire iz priče! Nikada! (smijeh)
Ali moram ti reći – jedna od stvari koje ste ikad napravili, i možda bih je čak izdvojio kao najbolju pjesmu Six Feet Undera, je Lycanthropy. Ima nešto nevjerojatno u njoj – toliko je primalna, direktna i sirova. Ne znam kako točno objasniti, ali unatoč jednostavnosti djeluje kao potpuna himna.
Da, puno ljudi voli tu pjesmu. Sjećam se da je Brian Slagel, vlasnik Metal Blade Recordsa, rekao da mu je to jedna od najdražih pjesama s albuma Haunted kada smo je snimili. Imala je i drugačiji vokalni pristup – uvijek je govorio da u njoj čuje neku novu vrstu vokalne melodije. Uvijek sam pokušavao raditi stvari malo drugačije. I da, svirat ćemo je na koncertu.
Hvala, unaprijed se radujem! Da malo promijenimo temu – što danas misliš o svom pojavljivanju u filmu Ace Ventura: Pet Detective? To je u to vrijeme bio prilično neočekivan komercijalni iskorak. Naravno, govorimo o razdoblju prije Six Feet Undera, ali svejedno se radi o značajnom poglavlju tvoje karijere u Cannibal Corpseu. Nedugo nakon toga jedan senator stavio vas je na “crnu listu”, što te je na neki način učinilo ozloglašenim, ali vam je istovremeno donijelo i dodatnu medijsku pozornost. Kako danas gledaš na to iskustvo?
Da, definitivno nas je izdvojilo od drugih bendova i podiglo na neku drugu razinu vidljivosti. Mislim da toj osobi (tadašnji američki senator Bob Dole, op.a.) sigurno nije bila namjera pomoći našoj karijeri, ali upravo se to dogodilo. A što se tiče Ace Venture, to je bila još jedna avantura u koju smo se upustili. Bilo je jako zanimljivo sudjelovati u nečemu potpuno drugačijem. Ja sam ogroman filmski fanatik. Obožavam filmove i bilo mi je fascinantno vidjeti kako film zapravo nastaje, tko što radi i kako cijeli proces funkcionira. Znam kako nastaju albumi, kako funkcionira studio i sve vezano uz glazbu, ali vidjeti kako se slaže film bilo mi je nevjerojatno zanimljivo jer sam oduvijek bio veći fan filmova nego glazbe. Kada bih morao birati, radije bih pogledao film nego slušao album. Tako je još od djetinjstva. Zato mi je cijelo to iskustvo bilo posebno zanimljivo. Samo snimanje bilo je potpuno drugačije od normalnog nastupa. Sve je bilo vrlo precizno i planski organizirano. I stvarno mi je drago što smo to napravili. To mi je bio jedan od vrhunaca karijere.
Chris, imamo još nekoliko minuta pa bih, ako se slažeš, napravio kratki blitz dio intervjua – nekoliko brzih pitanja na koja odgovaraš prvim odgovorom koji ti padne na pamet.
Naravno, nema problema.
Za početak: koji je po tvom mišljenju najbolji horor film svih vremena – samo jedan, onaj koji ti prvi dođe na pamet?
“The New York Ripper” Lucija Fulcija.
Koja ti je najveća vokalna inspiracija – ili, ako moraš izdvojiti samo jednog vokala kojeg smatraš najboljim, neovisno o žanru?
Rekao bih da je najutjecajniji vokal za mene bio Lemmy iz Motörheada.
Najbolji album svih vremena, ako bi morao izabrati samo jedan?
Čovječe… teško pitanje. Da, stvarno ne mogu na to odgovoriti. To je jako teško pitanje. Mislim da je glazba nešto što je meni jako povezano s raspoloženjem u kojem se nalaziš. Imaš toliko različitih raspoloženja kao osoba, i to onda moraš nekako nadopuniti glazbom koju slušaš. Zbog toga ne možeš baš izdvojiti jedan univerzalni album koji sve to obuhvaća.
Ok, ali ostanimo u metalu, konkretno death metalu – postoje li bendovi koji su ti bili inspiracija?
Iskreno, nikad nisam bio stvarno pod utjecajem death metala. Ja sam to nekako počeo… ne znam, kao da je došlo niotkuda. Sviđali su mi se neki death metal bendovi, ali tada zapravo nisam puno slušao death metal. Bilo je tu i tamo ponešto, ali nikad nisam bio duboko u tome.
Za kraj ovog razgovora, koja bi bila tvoja poruka hrvatskim fanovima?
Samo kratko – jedva čekam da vas vidim. Bit će to odlična večer. I da, svakako nabavite ulaznice unaprijed. Vidimo se vrlo skoro.
Chris, radujem se našem susretu u Zagrebu. Ugodan ostatak dana ti želim i još jednom ti hvala na ovom intervjuu.
Nema na čemu. Hvala tebi i svim fanovima Six Feet Undera, vidimo se u Zagrebu!!!
FOTO: Stephanie Cabral/Jack Chrissky
