Autor: Igor Horvat
Kako smo već i prethodno najavili, sutra, 26. srpnja slijedi novi posjet kultnog engleskog dark rock giganta The Sisters Of Mercy Hrvatskoj. Ovaj put lokacija je egzotični stari rimski kamenolom Cave Romane pored Medulina, tako da je spektakl koji će ponuditi Andrew Eldritch i njegova ekipa zagarantiran. Povodom tog nastupa imali smo prilike razgovarati s dugogodišnjim gitaristom benda, Benom Christom, koji je, osim najave koncerta, podijelio i neke novosti glede novog materijala i (eventualnog) novog albuma, na koji čekamo već 35 godina!
Pozdrav Ben, nadam se da si dobro. Gdje se trenutačno nalaziš?
Trenutačno sam u svom stanu u Liverpoolu. Iza mene je prilično intenzivno razdoblje, budući da sam u zadnjih nekoliko mjeseci konstantno na koncertima s The Sisters Of Mercy tijekom tjedna. Priroda samih putovanja je takva da, primjerice, putujemo četvrtkom, nastupimo na festivalu u petak i onda natrag kući u subotu. Sami dani putovanja čine se prilično dugačkima. Onda dođe dan koncerta, pa opet putovanje. Jako je teško uloviti neki ritam. Osim toga, kada dođem kući, čekaju me aktivnosti vezane uz moj bend i još neke druge projekte, tako da je sve doista jako intenzivno. Ovo naredno putovanje koje je sada pred nama je zadnje u prilično kondenziranom bloku nastupa. Nakon toga ćemo malo doći do daha, ostat će nam koncert u Glasgowu za nekoliko tjedana, pa još jedan u Bugarskoj. No znaš što, jako sam zahvalan što još uvijek postoji interes i potražnja za nas. Ne tako davno, situacija je bila nešto drugačija, tijekom COVID-19 pandemije, kada nismo mogli ništa napraviti u tom pogledu. Zato trebamo biti zahvalni što smo u prilici nastupati – to je prilično važno.
Vaš idući koncert je u Beogradu u četvrtak, 24. srpnja, pa nakon toga dolazi Istra i Cave Romane.
Točno.
Znaš li na kakvom se točno mjestu održava koncert?
Iskreno, nemam pojma. Možeš li me informirati?
Radi se o starom kamenolomu još iz doba Rimljana, prilično specifičnom ambijentu.
Da, to mi doista zvuči fascinantno, kao iznimno mjesto za posjetiti i održati koncert. Baš sam nedavno drugim članovima benda naveo činjenicu kako imamo privilegiju putovati i vidjeti sva ta predivna područja koja inače vjerojatno ne bismo posjetili da nema turneja. Ne samo da ih ne bismo posjetili – možda uopće ne bismo ni znali za njih. Kada odemo na takve uzbudljive, jedinstvene i, rekao bih, egzotične lokacije, pruža nam se prilika ponovno osjećati zahvalnost i poštovanje prema dodatnom iskustvu koje nam pruža bavljenje glazbom.
Hrvatska publika vas je već više puta imala prilike upoznati, a zadnji put ste nastupili prije 2 godine u Zagrebu. Kako bi okarakterizirao to iskustvo?
Koliko se sjećam, nastup se odvio u velikoj sportskoj dvorani, sve je prošlo u najboljem redu. Mjesto održavanja je bilo odlično, a i posjećenost je bila na nivou. Atmosfera je također bila posebna, praktički opipljiva, a sjećam se i jako uzbuđenih fanova prilično različitih generacija koji su se okupili kako bi uživali u glazbi našeg benda. Bilo je jako uzbudljivo. Da, jako se dobro sjećam tog nastupa!
Kada je riječ o The Sisters Of Mercy, činjenica da je od zadnjeg studijskog albuma „Vision Thing“ prošlo već 35 godina jednostavno bode u oči. Međutim, kako se može primijetiti, bend je i dalje koncertno aktivan. Znači li to da su nastupi uživo vaš jedini fokus ili se možda u nekoj budućoj fazi može očekivati objavljivanje novog materijala?
U zadnjih nekoliko godina napisali smo veći broj novih pjesama, tako da je sada naša set-lista sastavljena od čak 50 % materijala koji je nastao u razdoblju od, rekao bih, 2020. do današnjeg dana. Dakle, mogu reći da se radi o značajnom influksu novog materijala. Meni je jako uzbudljivo što sam sada dio tog stvaralačkog procesa. Do ne tako davno, moj jedini doprinos u bendu bio je nastup uživo, tako da mi je u tih zadnjih 5 godina došla i prilika u obliku pisanja pjesama. Ta činjenica je stvarno posebna jer sam ipak, na kraju krajeva, odrastao kao fan benda The Sisters Of Mercy. Također, dobiti pozitivan feedback od današnjih fanova je prava privilegija. Dakle, bend definitivno radi na novom materijalu. Međutim, hoće li se snimiti novi album ili ne, to je u ovom trenutku jako teško zaključiti. Proces snimanja predstavlja veliko zadovoljstvo, ali istovremeno je prepun izazova i određene količine jada. Ponekad je nužnost snimanja albuma određenom bendu preduvjet kako bi se isti kretao naprijed ili barem održavao svoj status. Drugim riječima, nameće se dojam kako bez novog albuma ljudi neće dolaziti na nastupe uživo. U slučaju The Sisters Of Mercy, nama to nije potrebno. Fanovi i dalje posjećuju naše koncerte, iako su od zadnjeg službenog albuma prošle 32 godine, ako ćemo računati A Slight Case Of Overbombing. Tu se ionako radilo o best of albumu s jednom novom pjesmom i nekoliko ponovo snimljenih verzija starijih stvari. Time se dokazalo da nam izdavanje novog albuma doista nije potrebno. S druge strane, snimanje i izdavanje albuma je pravi pothvat koji zahtijeva ogroman rad – ne samo u pogledu vremena, već i jako puno emocija, kao i mentalne i duhovne snage koja je neophodna u ovakvom procesu. Da se razumijemo, mi svi volimo snimanje novog materijala, taj proces i krajnji rezultat, ali jednostavno – nije nešto neophodno da bismo opstali. Trenutačno nam najveće zadovoljstvo predstavlja pisanje novih pjesama i njihova live izvedba, bez komplikacija koje donose ugovori s izdavačima, odredbe i uvjeti u njima, moguće limitacije, politike, papirologije i slično. Na našu sreću, naša publika već unaprijed zna u kojem se smjeru krećemo, tako da nam nije problem okupiti, primjerice, 2000 ljudi koji nas žele vidjeti na koncertu.
Zovi me staromodnim, no osobno bih i dalje volio posjedovati kolekciju novog materijala u obliku albuma. Ovako te nove pjesme izgleda mogu čuti jedino na koncertu.
Prije 20 godina to bi bilo potpuno važeće pitanje, no danas ljudi snimaju videa s koncerata i objavljuju ih na YouTubeu. Kvaliteta opreme, pa samim time i kvaliteta tih snimaka, neusporedivo je bolja u odnosu na prošla vremena. Dakle, prije, primjerice, 20 godina amaterske snimke bile su mutne i s prilično nerazumljivim zvukom, dok to danas nije slučaj – njih odlikuje visoka kvaliteta reprodukcije zvuka i slike naših novih pjesama. Tijekom koncerta često vidim publiku kako s nama pjeva sve te nove pjesme, iako one nikada nisu službeno objavljene. Postoji jedan mlađi fan kojega sam baš nedavno upitao otkud zna te nove pjesme. Odgovorio je da ima svoju YouTube playlistu koju koristi na putu do fakulteta. To je način na koji mlađa generacija konzumira glazbu u novije doba. Pretpostavljam da smo ja i ti istih godina, pa mogu naglasiti kako je to u naše vrijeme bilo nezamislivo – nama je trebao album u fizičkom formatu.
Hvala, sada se osjećam užasno starim! (smijeh) Uglavnom, šanse za izdavanje tog novog The Sisters Of Mercy albuma su prilično malene?
Ovdje ću koristiti frazu „nikad ne reci nikad“ jer uvijek postoji mogućnost da će se nešto dogoditi, budući da, kao što sam već naglasio, mi uživamo u fazi snimanja. Andrew Eldritch je osoba koja odlučuje što i kada će se nešto ostvariti. U trenutku kada tako odluči, snimit ćemo novi album. Uvjeti moraju biti usklađeni na određeni način da bi se on osjećao komotno za takav pothvat. Jer radi se upravo o tome – o pravom pothvatu koji obuhvaća procese pretprodukcije, snimanja, miksanja, masteringa, odluke o tome kako ćeš to izdati, promotivnu kampanju, snimanje video spotova… Tu je toliko posla za vjerojatno prilično malu financijsku dobit. Ionako bi svi slušali besplatno još od prvog dana preko nekog streama. Iz naše perspektive, mi već dobivamo nagradu u obliku zadovoljstva što je materijal napisan i odsviran uživo, na koncertima. Inače se postavlja i pitanje kako bismo sve to snimili, kako bismo pronašli dovoljno vremena? Jer na ovaj način uloženo vrijeme nam ne predstavlja nikakav problem – što ne bi bio slučaj kada bismo snimali u studiju. Tako je bilo prije kojih 30 godina – izdavačka kuća bi ti dala predujam kojeg bi onda odmah uložio u snimanje. Opet, nikad ne reci nikad, no čekamo da uvjeti dosegnu točku u kojoj će se Andrew osjećati dovoljno nadahnuto i uzbuđeno glede takvog projekta. On svakako želi i dalje pisati i stvarati – to smo već dokazali prethodnih 5 godina.
Kako bi opisao taj novi materijal u usporedbi sa starijim klasicima, s kojima je većina vaših fanova itekako upoznata?
Taj novi materijal sadrži prilično velik dio, pa nazovimo to, filmske osobine albuma Floodland kombinirane s, recimo, okrutnim, osvetničkim elementima koji su krasili prvi album First And Last And Always. To se posebno odnosi na zvuk gitare. Dakle, ti elementi prvog plus filmska osobina drugog i konačno težina trećeg albuma. Imam dojam kako su objedinjene karakteristike sva tri albuma s neizbježnim doprinosom svih glazbenika, uključujući i mene, koji smo sudjelovali u tom procesu od 2020. godine do danas. Primijetili smo da ljudi u publici s podjednakim entuzijazmom prihvaćaju te novije stvari uz klasike. Ponekad se čak i pitam jesu li ti fanovi koji prvi put čuju nove pjesme svjesni da se radi o novom materijalu. Imam dojam kao da se i oni pitaju „Pa ovo zvuči kao klasična Sisters stvar, zašto je ranije nisam čuo? Možda je album kojeg nisam kupio, možda je B-strana singla ili slično?“. Da, kao da im nije jasno da se ne radi o pjesmi nastaloj u fazi kada su se snimali Sisters albumi. Po mom mišljenju, to je zato što se novi materijal odlično nadopunjuje sa starim.
I sam si naglasio da su ta tri albuma specifična – svaki je drugačiji od prethodnika, kao da su korištena tri različita žanra glazbe. Vjerojatno vas i zbog toga slušaju ljubitelji potpuno različitih glazbenih usmjerenja, što je generalno gledano uvijek bilo jako teško ostvarivo.
Dobro si primijetio. Na našim koncertima primjećujemo pripadnike svih supkultura i glazbenih žanrova. Tu su uvijek neki tipični metalci, a onda pored njih uočiš nekoga tko izgleda kao školski učitelj, stariji tip s anarak jaknom! (smijeh) Definitivno je veliki raspon i spektar ljudi koji vole i slušaju ovaj bend. Više puta sam razmišljao o toj temi i mislim da znam zašto je to slučaj. Iako naša glazba nije metal per se, ona sadrži taj neki alternativni prizvuk, a to je poruka koja dolazi do ljudi koji se ne osjećaju dijelom mainstreama. Naše koncerte volim vidjeti kao sigurno mjesto za sve koji se na neki način osjećaju marginalizirano u mainstream društvu. A to su upravo najčešće fanovi punk, indie, heavy metal, goth i industrial glazbe. Oni u našoj glazbi nalaze neku poruku – dakle, to je taj alternativni element koji povezuje navedene marginalizirane skupine. Upravo to je nešto što je mene, još kao tinejdžera, privuklo ovoj glazbi. Zvučala je drugačije, a ja sam se osjećao kao nekakav autsajder. Imao sam dojam da me baš ta glazba razumije. Većina ljudi koja dolazi na naše koncerte u nekom dijelu svog života osjećala se isto. Bili su autsajderi, a glazba The Sisters Of Mercy govorila im je nešto što su željeli čuti. Danas su tu uglavnom odrasli ljudi s obitelji i djecom, dakle s uobičajenim životom, no još uvijek se sjećaju tog osjećaja kojeg im je davala Sisters glazba – posebno u vremenu kada im je bila potrebna neka vrsta networka kako bi se uklopili u društvo. A što više razmišljam o tome, dolazim do zaključka zašto Andrew i njegova glazba privlače toliki broj ljudi, posebno fanove heavy metala i punka. Razlog je njegov stav kojim potvrđuje da se radi o samostalnoj i otvorenoj osobi, a tekstovi pjesama i način na koji ih isporučuje, način na koji donosi intrigu i enigmu, znači da se ljudi koji vole metal lako mogu poistovjetiti s osjećajem tog, pa recimo, negativca – umjesto neke ugodne, drage pop zvijezde. On je dakle više neka enigmatična, mračna i sjenovita ličnost. To se najbolje očituje u onim starijim video spotovima poput Dominion, This Corrosion ili Lucretia My Reflection. U njima se on često odmiče, udaljava se od gledatelja, skriva se iza različitih objekata – prikriva se radije nego da iskače na način „Hej, ja sam na kameri, svi gledajte u mene!!!“. On je više kao neka figura koju primijetiš samo letimično, tu i tamo, što pogoduje već spomenutoj intrigi. To su neke glavne karakteristike koje su odvojile The Sisters Of Mercy od ostalih izvođača. Osim toga, bend je postao blizak ljubiteljima svih alternativnih glazbenih žanrova – on nije bio jedan od onih straight ahead bubble gum grupa. On je predstavljao nešto drugačije, donosio je intrigu. Dakle, tekstovi i glazba bili su puni intrige, dubljih misli i intelekta. Na taj način bilo se lako povezati s publikom koja je zahtijevala nešto ozbiljnije, nešto sa supstancom – koju je bend Sisters uvijek imao.
Treba još naglasiti kako si se ti 2006. pridružio bendu. Možeš se prisjetiti kakav je bio osjećaj, budući da si i sam ranije naglasio kako si bio fan The Sisters Of Mercy?
Pa znaš, u tom trenutku osobno to i nije bila baš tako velika stvar. Da, bio sam veliki fan benda, ali više u tinejdžerskim danima. Nekako sam ih prestao slušati u svojim 20-im godinama. Čini se da se često slušanje određene glazbe odvija u ciklusima, tako da neke bendove ponovno otkriješ. Zanimljivo je što sam se samo nekoliko tjedana ranije sjetio Sistersa i upitao se: „Baš me zanima čime se danas oni bave?“. Otišao sam na internet i primijetio da su još uvijek aktivni – baš su tada održali nekoliko koncerata. I, začudo, samo nekoliko mjeseci kasnije ja sam na njihovoj audiciji! Bilo je to prilično čudno razdoblje. Moj prijašnji bend AKO se raspao 2005., a ja sam se odlučio preseliti u London kako bih isprobao nešto novo, pronašao nove mogućnosti. Nije prošlo mnogo vremena – jer se AKO raspao u ljeto 2005., a audicija za Sisters odvila se u prosincu. Taj vremenski razmak dakle nije trajao dugo, no jako se dobro sjećam da je kod mene nastupila otuđenost i osjećaj gubitka identiteta. Shvatio sam da, ako se želim osjećati ispunjeno, jednostavno moram biti dio nekog benda. To je dio onoga što ja jesam. U tom nekom limbo razdoblju svirao sam s određenim glazbenicima i bendovima, no ništa značajno. Čak sam i radio u nekoj trgovini, a podučavao sam i sviranje gitare. Ispada da mi je priključenje Sistersima na kraju ipak jako dobro došlo.
Ne znam jesi li prije toga poznavao Andrewa, za kojeg ćemo se vjerojatno složiti kako u medijima posjeduje reputaciju konfliktne osobe. Iz tog razloga, je li te možda bilo strah kako će se razvijati ta suradnja?
Moja povezanost i razumijevanje ovog benda bila je mnogo više na glazbenom nivou. Razlog je taj što nisam odrastao u doba kada su Sistersi konzistentno bili zastupljeni u medijima – dakle, u razdoblju od polovice 80-ih i početka 90-ih, kada su izlazili albumi. Pretpostavljam da je to faza u kojoj se možeš upoznati s mogućim elementima karaktera i reputacije Andrewa. Ja sam ih počeo slušati 1994. godine, kada sam bio jako mlad i nisam imao neki preveliki pristup glazbenim medijima. Njihova glazba mi je djelovala prilično cool, nisam ništa znao o članovima benda. Što je najzanimljivije – neko vrijeme sam čak i mislio da se radi o bendu iz Njemačke! Pretpostavljam jer su neki članovi na Vision Thing bili Nijemci! (smijeh) Ok, samo jedan član (Andreas Bruhn, op. a.). Međutim, to ti samo dokazuje kako sam tada bio upoznat jedino s njihovom glazbom. I moram priznati da prvi album nisam ni otkrio do negdje 2002. godine. Tada sam također radio u trgovini, a preporučio mi ga je poslodavac. Naravno da sam bio veliki fan albuma Vision Thing, no ovdje je zvuk bio potpuno drugačiji. No, kao što sam ranije napomenuo, privlačila me jedino vrijednost i kvaliteta njihove glazbe – nisam imao pojma o politici benda, reputaciji u medijima i slično.
Iz perspektive glazbenika i člana benda, koje su ti danas najdraže Sisters pjesme?
Uživam izvoditi Lucretia My Reflection. To mi je oduvijek bila jako draga stvar, kao i More, A Rock And A Hard Place, Something Fast, Ribbons, I Was Wrong. Mislim da najviše uživam u pjesmama uz koje sam odrastao. Djeluje mi nevjerojatno kada se sjetim da sam te iste pjesme slušao u autobusu na putu za školu, a danas ih sviram uživo! Da, jasno se sjećam tih dana kada sam ih slušao u autobusu! (smijeh) Naravno da volim izvoditi i novije pjesme, kao što su Eyes Of Caligula i Don’t Drive On Ice. Te dvije bih posebno izdvojio.
Sada ih definitivno moram preslušati na YouTubeu! (smijeh)
Nadam se da će ti se svidjeti.
Pretpostavljam da hoće, budući da nam se glazbeni ukusi podudaraju.
Ja sam također veliki Judas Priest fan. To je vjerojatno jedan od mojih najdražih bendova uopće, tako da nam je to zajedničko! (smijeh)
Paralelno uz tvoj rad sa Sistersima, osnovao si i dva benda – Night By Night i Diamond Black. Možeš li ih predstaviti?
Night By Night više nije aktivan. Izdali smo samo jedan album naziva NxN 2014. godine. S njim sam i dalje jako ponosan – dobili smo jako dobre kritike i promidžbu u raznim magazinima, čak i od basista Def Lepparda. On je čuo materijal i hvalio ga na sve strane. Def Leppard je također jedan od mojih omiljenih bendova, tako da mi je priznanje s te strane bilo od velikog značaja. Međutim, kada smo dovršili album, nametnulo se logično pitanje – što sada? Uložili smo godine u njega, ispao je odlično, recenzije su bile još bolje, a onda sviramo u pubu pred 20 ljudi. Imali smo dojam da se naš energetski nivo skroz ispraznio. A logično bi bilo da smo počeli raditi na drugom albumu, a za njega jednostavno više nije bilo dovoljno entuzijazma, pa se bend raspao. Detektirao sam još jedan problem, a to je da se radilo o solidnom rock albumu koji je svima bio drag. Međutim, nitko ga nije doživljavao kao neko remek-djelo ili slično. Night By Night je svima bio samo jako dobar bend. Da bi dosegao dugovječnost u radu s bendom, u sebi moraš imati i nešto subverzivno – nešto zbog čega će te ljudi ili voljeti ili mrziti. Mi smo jednostavno bili samo jedan pristojan bend. To je bio jedan od glavnih izazova s kojima smo se suočili, tako da – kada sam oformio Diamond Black, želio sam kreirati nešto emotivnije, nešto što će ljudi ili voljeti ili ne, zbog intenziteta emocija unutar pjesama, te autentičnosti i iskrenosti pri skladanju. Istina, trebalo nam je dosta vremena da bismo došli tu gdje jesmo. Nedavno smo objavili singl Fall Into The Silence, s kojim sam iznimno zadovoljan. Reakcije koje smo do sada dobili nisu bile tipa „Yeah, it rocks“, nego „Wow, sav sam se naježio/la“, „rasplakao/la sam se“, „slušam svaki dan“. Smatram da su upravo reakcije takvog tipa puno vrjednije – kada stekneš emotivnu povezanost s nekime, tj. kada promijeniš način na koji se pojedinac osjeća uz tvoju glazbu ili umjetnost općenito. Stekao sam dojam da smo upravo to postigli s Diamond Black, jer smo stvorili skromnu, ali vrlo vjernu bazu fanova.
Ukratko, razlika je ta što je Diamond Black recimo bliži The Sisters Of Mercy zvuku?
Da, Night By Night je bio više hard rock bend, dok je Diamond Black hibrid u kojemu ćeš naći utjecaje Depeche Mode, The Cure, ali tu je i taj heavy segment. Ukratko, Diamond Black je kombinacija svih žanrova koji su mene oblikovali kao glazbenika i fana. Dakle, elementi The Cure, ali i Judas Priesta – dobra kombinacija intenzivnih stilova s nečime što je prilično emotivno.
Za kraj – imate li neki poseban plan za koncert u Istri, osim što će set-lista sadržavati uravnoteženu kombinaciju Sisters klasika i novih pjesama?
Da, to je neki generalni plan. Očekuj nekoliko sjajnih novih stvari koje do sada nisi čuo, uz naravno standardne hitove. Priredit ćemo jedan pravi koncert, kako s vizualnog, tako i sa zvučnog aspekta. Mislim da nas odlikuje odlična energija, a neke stvari ćemo napraviti drugačije nego inače. Kao što sam već naveo – kod nas je sveprisutna intriga i misterij u onome što radimo, a sve zajedno uklopljeno je u pravu rock zabavu!
