Autor: Alen Žižak
Jethro Tull je britanski rock bend koji nije stran domaćoj publici. Prvi put nastupili su u Zagrebu davne 1975. godine, a posljednji put 2018., kada su slavili 50. godišnjicu izlaska prvog albuma This Was. Bend je osnovan 1967. godine, a tijekom godina u njihovoj se glazbi isprepleću rock, blues, folk i elementi klasične glazbe, zbog čega imaju poseban i prepoznatljiv zvuk.
Mozak benda je Ian Anderson, pjevač i flautist koji je svojim načinom sviranja flaute postao zaštitni znak grupe. Najveću popularnost stekli su tijekom 1970-ih s albumima Aqualung (1971.) i Thick as a Brick (1972.). Anderson je poznat po tome što flautu svira stojeći na jednoj nozi, što je s vremenom postalo njegov zaštitni znak na koncertima. Flautu je počeo učiti nakon što je shvatio da nikada neće moći parirati Ericu Claptonu i ostalim gitaristima tog vremena, među kojima navodi Jeffa Becka, Jimmyja Pagea i Ritchieja Blackmorea.
Nagradu Grammy osvojili su 1989. godine za album Crest of a Knave (1987.) u kategoriji najboljeg hard rock/metal albuma, u kojoj su za nagradu bili nominirani i AC/DC, Metallica, Iggy Pop i Jane’s Addiction. Jethro Tull ostao je zapamćen kao jedan od najzanimljivijih bendova progresivnog rocka, a njihova glazba i danas privlači brojne obožavatelje. Tome u prilog govori i činjenica da je njihov održani koncert 11. listopada u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog rasprodan mjesecima unaprijed.
Odabir Lisinskog zanimljiv je potez. Jethro Tull nekako se „udomaćio” u Domu sportova jer su se svi njihovi dosadašnji nastupi u Zagrebu održavali upravo ondje. Do kraja koncerta postat će jasno zašto su ovoga puta odabrali dvoranu punu sjedećih mjesta. Prije koncerta dobili smo obavijest da je strogo zabranjeno fotografiranje i snimanje tijekom koncerta, osim za vrijeme bisa, odnosno posljednje pjesme. Zato na internetu uglavnom možete pronaći samo snimke pjesme Locomotive Breath iz gradova u kojima su nastupali na turneji.
Setlista je podijeljena u dva seta, od kojih svaki traje gotovo sat vremena, a sadrži mnoštvo provjerenih hitova (Thick as a Brick, Mother Goose, Songs From the Wood, Living in the Past, Bourrée in E minor, My God, Budapest i, naravno, Locomotive Breath), prošaranih s nekoliko pjesama iz ovog desetljeća (Over Jerusalem, The Zealot Gene, The Navigators). Oba seta započela su pomalo upitnim AI uradcima na videozidu, čiji je cilj, pretpostavljam, bio stvoriti bajkovitu, šumsku atmosferu. Na kraju se to pokazalo potpuno nepotrebnim jer je glazba sama stvarala takav ugođaj.
Bend je na razini zadatka. Iako nijedan od članova nije proveo veći dio povijesti benda u njemu, uvježbani su i precizni. Najdulje su u bendu basist David Goodier i klavijaturist John O’Hara, obojica od 2007. godine, dok je najnoviji član gitarist Jack Clark, koji se pridružio 2024. godine. Materijal koji izvode nije jednostavan, a setlista nije kratka. Ipak, svi su došli ponajviše zbog jedne osobe.
Nastup Iana Andersona, kad se sve uzme u obzir, bio je korektan. Fizička energija još je uvijek tu. Poletan je, zabavan i koristi svaki kutak pozornice, pogotovo dok svira dionice na flauti. Nažalost, njegov glas danas zvuči više kao interpretacija samoga Andersona, no to je razumljivo s obzirom na godine.
Ima i nekoliko loših stvari koje valja spomenuti. Odmah da razjasnim: loše stvari u ovom kontekstu znače tek blage nedostatke, a ne nešto neizdrživo loše zbog čega bi se čovjek zapitao: „Zašto sam uopće došao?” U nazivu dvorane nalazi se riječ „koncertna”, zbog čega se očekuje savršen zvuk, no, nažalost, to nismo dobili. Gitara je u miksu bila pretihа, osim tijekom solaža, dok je bas cijelo vrijeme dominirao, a u pojedinim je dijelovima bio čak i preglasan. Par ljudi pokraj mene u tim je trenucima pokrivalo uši.
Vjerojatno najzanimljivija stvar te večeri bila je atmosfera. Ne događa se često da stari rock bendovi nastupaju u Lisinskom. Zbog izostanka mobitela u zraku, pića i slabe interakcije publike s bendom, osim povremenog pljeskanja u ritmu pjesme, koncert je ostavljao dojam kazališne predstave ili opere, na kojoj publika plješće nakon svakog čina. Nakon svake pjesme pljesak i idemo dalje. Nema dobacivanja ni urlanja, a ni zagušljivog zraka, koji su česti pratioci rock koncerata. Samo more tame koje pozorno prati događanja na pozornici.
Dva seta u trajanju od gotovo sat vremena svaki teško da su mogli ostaviti mnogo koga nezadovoljnim, barem što se tiče samog nastupa. Ipak, atmosfera nije bila koncertna, nego kazališna. Ne nužno loše, samo neobično. Hoćemo li ponovno imati priliku gledati Jethro Tull, nemoguće je znati, ali ako je ovo bio njihov posljednji nastup, otišli su u glazbenu povijest u svečanom izdanju.
FOTO: Tomislav Horvat
